U uslovima kada se mijenjaju i nadograđuju konceptualni osnovi jednog festivala umjetničke i estetske zakonomjernosti scenskih prostora opstaju. Uprkos protoku vremena modeli oblikovanja scenskih struktura samo nadomještaju obuhvat teatarskog festivala.
Pozorišno dokumentarne zakonomjernosti života i rada najznačajnijih scenskih umjetnika sa južnoslavenskog prostora uvijek i iznova revitalizuju festivalska dešavanja. Učine ih vidljivim i zanimljivim u smislu kako da se na izložbenim panoima pokaže ono što je često skriveno, a samo ga treba dotaknuti. Zagrebati prvi sloj i izložba o nekome i nečemu postaje interesantna i emotivna. Navrne bujica sjećanja na sve likove koji su nekada prodefilovali konkretnom scenom.
Događanja u okviru Internacionalnih teatarskih Susreta Brčko distrikta 2022, prvih po redu pod tim nazivom, su bila posvećena u izložbeno dokumentarnom segmentu Festivala su bila vidljiva kroz sedam izložbi na kojima je bilo obuhvaćeno dvanaest scenskih stvaralaca.
Dramatičari u zahtjevu vremena, ili bolje reći u zahtjevima sistema, koji su obrađeni na jednoj pozorišno dokumentarnoj izložbi su: Riza-beg Kapetanović Ljubušak (1868 – 1931), Osman Đikić (1879 – 1912), Rasim Filipović (1909 – 1983), Hamza Humo (1895 – 1970) i Safet Kafedžić (1910 – 1983).
Vrijeme kada većina od ovih dramologa djeluje je na razmeđu XIX i prve polovine XX vijeka, a opterećeno je pokušajima i nastojanjima nacionalnog otrežnjenja naroda u Bosni i Hercegovini, u toku, i poslije okupacije od strane Austro-Ugarske, kao i događanjima u Drugom svjetskom ratu. Pod uticajima tuđina različite inostrane književne i druge forme i oblici nezadrživo prodiru u duhovno biće BH krajeva. Zahtjevi ovog vremena su takvi da oni traže da inostrane književne i druge stvaralačke forme ne prodiru u svom apsolutu u tradiciju naroda koji su preživjeli okupaciju. Snažan je i veoma agresivan taj prodor stranih kulturnih formi. Dramatičari ovog vremena inspiraciju ne traže, isključivo, u stranim uticajima, već u stvaralaštvu iz usmenog nasljeđa koje je duboko ugrađeno u duhovnost i život naroda koji su egzistirali i koji egzistiraju u bosanskohercegovačkom društvu.
Dva neprikosnovena autoriteta u oblasti režije i cjelokupnih scenskih umjetnosti Kosta Spaić i Hugo Klajn obilježili su jedno vrijeme koje se slobodno može nazvati periodom smjelih i novih rješenja u ovom segmentu dramskih umjetnosti. Probleme režije i Spaić i Klajn isticači su u istoj ravni s velikanima rediteljskog zanata u međunarodnim razmjerama, pri tome nudeći sopstvenu analitičnost i promišljanja. Ova dva reditelja su istinski svjedoci i korifeji ljepoti i uzvišenosti pozorišne režije kao objedinjavajućeg tkiva mnoštva segmenata kazališnog bića.
Sve glumčke posebnosti Šerifa Aljića i Mustafe Nadarevića prikazane su i pokazane u njihovoj karakterno uzvišenoj glumačkoj opservaciji. Promećući se iznad stvarnih i imaginarnih egzistencija koje tumače, ova dva glumca nastoje gledaocima saopštiti uvijek nešto nesvakidašnje. Iz toga će proizaći neko novo rješenje koje plijeni.
Lakoća vladanja likovnom dimenzijom predstave bez obzira da li je u pitanju kostimografija ili scenografija obilježava stvaralački opus Amele Vilić. Uvijek je ova umjetnica osvetljavala kostimsku stvarnost iz nekog specifičlnog ugla. Nerijetko je i tražila rješenja koja su daleko od „upada“ u kolotečinu savremenosti u današnjici.
U godini kada se održavaju XXXIX kazališni Susreti je vijek od rođenja gospodina s perom Borislava Mihailovića Mihiza (1922-1997). Radi se o jednom od mađioničara riječi na južnoslavenskom prostoru i briljantnom polemičaru koji je nepotkupljivo pisao o drugima, pišući tako i o sebi.
Na izložbenim panoima u okviru XXXIX teatarskih Susreta propituju se kazališne zakonomjernosti preko kojih se saopštavaju likovi, vrijeme i prostor oko njih. A likovi nisu samo u karakteru drame, već su i svim segmentima teatarskog bića.
Pišu: Srdjan Vukadinović i Jakov Amidžić
Foto: Dejan Đurković