Zagrebačka kazališta veliku obljetnicu: 400 godina od rođenja Molierea – obilježila su sa dvije izvedbe djela tog klasika francuske, europske i svjetske komediografije. Prije par dana u Hrvatskom narodnom kazalištu premijerno je odigran „Don Juan“, komad što, začuđujuće, nikada do sada nije insceniran u matičnoj hrvatskoj kazališnoj kući. Režirao ga je gost iz Makedonije, Dejan Projkovski – brčanska pozorišna publika pamti ga od prošlih Susreta kada je u zvaničnoj konkurenciji igrana njegova adaptacija i dramatizacija kultnog romana Meše Selimovića „Derviš i smrt“, predstava je postavljena u NPRS u Banjoj Luci. Već i tada se moglo primjetiti neke od značajki njegova dramska rukopisa – sklonost ka teatralnosti, spektaklu i efektnim scenskim rješenjima – što je uveliko odredilo i zagrebačkog „Don Juana“.
Satiričko kazalište Kerempuh, pak, pošlo je sasvim drugim putem odabravši, početkom godine, Moliereovu grotesknu farsu „Škrtac“. Autorski tim čine: redateljica Dora Ruždjak Podolski, autor adaptacije Tomislav Zajec, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Barbara Bourek, autor muzike Stanislav Kovačić i oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez. Ono što smatraju bitnim u današnjem čitanju tog velikana pozorišne scene, autori predstave vrlo jasno iznose u programskoj knjižici: „…Naš „Škrtac“ svjestan je istovremeno i Moliereovog komediografskog umijeća, ali i vremena u kojem ova inscenacija nastaje, te ga neprestano otvara našoj suvremenosti. Koketirajući s elementima pop kulture, stihovima dobro nam poznatim s estrade, još se dodatno naglašava situacijska komika, ali i činjenica da Moliereove likove pokreću iste strasti kao i naše suvremenike. Spajanjem Shakespearea, Camusa, Krleže i korištenjem drugih referentnih točki izvandramske zbilje autori predstave upravo nas upućuju na to da Moliereovo ime pripada nizu bardova koji su bespoštedno kritizirali ljudsku narav, ali i da je vrijeme u kojem se njegovi komadi igraju i može se ponavljati u beskonačnost. Eksplicitno poigravanje sa zakonitostima klasicističke dramaturgije unosi u predstavu dodatni humor, u kojima sve eventualne dramaturške naivnosti originalnog teksta upadaju u vrtlog metatekstualnosti duvremene dramaturgije. Klasicistički rasplet ovdje se dovodi gotovo do apsurda, onog istog apsurda koji danas živimo…“
Taj „vrtlog apsurda“ koji od jednog klasicističkog dramskog rukopisa sredine XVII stoljeća čini suvremeni i ovom dobu primjeren otkačeni, potpuno u kazališno ruho paradoksalnosti i začudnosti omotan kazališni čin čini mi se jednim od najvažnijih dosega i dometa Komedijinog čitanja drame „Škrtac“. Ona čuvena Moliereova teza da je „ …zadaća komedije prikazivati ljudske slabosti općenito, posebno pak slabosti ljudi našeg stoljeća…“ u takvom kazališnom promišljanju itekako dolazi do izražaja, u predstavi se prepoznajemo, škrtost je ta univerzalna metafora kroz koju se prelamaju sve naše slabosti, nedostaci, neuralgične točke društva i nas samih – mi gledamo Harpagona, glavni lik, na pozornici, ujedno gledajući sebe u svojoj svakodnevici, taj „vrtlog apsurda“ usisava nas bez ostatka, Moliere nedvojbeno jeste naš suvremenik.
Naravno, da bi se takva koncepcija mogla predstaviti kazališno izazovnom i utemeljenom, neophodan je sjajan glumački ansambl. U predstavi „Škrtac“ dominira Hrvoje Kečkeš, kao Harpagon, njemu je sve podređeno, svaki njegov mig, gesta, pokret, svaki povišen ton ili zlokoban pogled određuju sudbinu i tok igre. Slijede ga kći, Elise, igraju je zavodljivo, u alternaciji, Maja Posavec/Mirela Videk Hranjec, i buntovni sin Cleante, donosi ga Josip Brakus, uz njih je neodoljivi ulizica Valere, u tumačenju Filipa Detelića, kao i šarmantna i otkačena Linda Begonja u roli Frosine. Glumački ansambl čine još i Iskra Jirsak, Dražen Čuček/Vedran Mlikota, Borko Perić, Luka Petrušić, Damir Poljičak i Karlo Mlinar.
Tražeći lopove koji su mu ukrali njegovu neprocjenjivo vrijednu škrinjicu sa blagom, Harpagon će pretražujući pogledom po dvorani reći i ovo: „Tu nema nikoga, to samo publika gleda predstavu“ – izravno nas uključujući u igru, stvarajući od nas ravnopravne putnike i sudionike te kazališne avanture.
Piše: Mladen Bićanić
Foto: Dejan Đurković