Mnoštvo ljudskih slabosti kroz stoljeća ostaje netaknuto. Naprotiv, još više se s protokom vremena razvijaju i multiplikuju do neslućenih razmjera. Kako se društvene datosti razvijaju i napreduju, to i slabosti čovjeka u svojim strukturnim segmentima postaju sve raznovrsnije u modalitetima ispoljavanja. Jedna od takvih slabosti je i čovjekova škrtost koja može kroz vjekove biti razumljiva, ako se radi o pojedincima ili grupama koji(e) nemaju ni elementarnih mogućnosti za preživljavanje. Moraju biti škrti i štedjeti sami od sebe. Ili bolje rečeno prikrivati i sakrivati od sebe i ono malo što imaju kako bi koliko sjutra preživjeli s tim mrvicama egzistencijalnih potrepština.
Ali, ako se radi o pojedincima koji su imućni i pri tome su škrti i prema sebi, a pogotovo prema svojima najbližima onda je riječ o svojevrsnoj društvenoj i ličnoj patologiji koja se ne može liječiti, ali se može ismijavati. Ako je neko znao kristalno jasno na površinu izbaciti takve slabosti i farsično ih ismijati, onda je to u svakom slučaju Žan Poklen Molijer.
Dramske odnose u predstavi „Škrtac“ zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh i relacije između škrtog oca Harpagona (Hrvoje Kečkeš) i djece Cleanta (Josip Brakus) i Elise (Maja Posavec) Molijer kroz redateljsku postavku Dore Ruždjak formira do neobičnih i čudnih odnosa koji se razvijaju sve do bolesti. Ali, pomenuta bolest traje i u modernom dobu. Tako da komična farsa iz 1668.godine pokazuje koliko su slabosti društva, kao što je škrtost, ostale nepromijenjene i koliko u svojim razvojnim fazama napreduju.
Na isti onaj način kao što se škrtost oca u zagrebačkoj predstavi sebično i ostrašćeno primjenjuje na sopstvenoj djeci, taj Molijerov odnos se može prenijeti i na ljudsku slabost globalnih razmjera. Na vrhu piramide bogatih samo pet posto pojedinaca ima bogatstvo kao čitav ostali svijet. Milioni ljudi umiru od gladi, a moderni globalni škrtci ni da pomisle da manji dio svoga imetka usmjere ka onima kojima je potrebna pomoć da bi se izvukli iz sopstvene životne bijede. Radije pomoć daju za raznorazna životna i nerazumna iživljavanja i hedionističke bedastoće koji, upravo, najbolje odslikavaju njihovu gramzivost i nezainteresovanost da pomognu. Škrto svoje novce gomilaju nemajući ni ideju gdje da makar manji dio potroše, a kamoli kome ih dati.
Dramska poruka Kerempuhove predstave „Škrtac“ koja se u određenim momentima povezuje s kič kulturom izvlači na površinu sve ono što je i danas prisutno u jednom ne empatičnom svijetu. Ali, u tom neosjetljivom ambijentu najviše strada porodica kao osnovni životni nukleus. Sa škrtošću svoga oca svoj osobni identitet gube djeca koja ne mogu sklopiti brak i zasnovati novu osnovnu društvenu jedinku, ako se ne povinuju nenormalnim zahtjevima onoga ko ih je godinama držao u svojevrsnom zatočeništvu i njegovih, ali i njihovih slabosti. Imaju ogroman problem da na jednoj strani gube svoja osnovna identitetska svojstva samosvojnog pojedinca, a na drugoj ne mogu izgraditi nova prepoznatljiva obilježja, koja su nezavisna i imaju totalni otklon od škrtog oca.
Svako od tih članova porodice, kao i u Kerempuhovom komadu, igra predstavu vlastitih života u kojoj pokušava uspostaviti odnose koji mogu odgovoriti na pitanje odnosa oca i sina, ili oca i kćerke. Ali, te odgovore koji mogu biti primjenjivi teško je dati na isti onaj način kao što kazalište teško može dati odgovor na pitanje razrješenja mnogih društvenih problema. Na isti onaj način kao što Cleante i Elise pokušavaju samo ukazati na taj problematični fenomen u čemu se i iscrpljuju njihove mogućnosti, isto tako teatar samo može otvoriti mnoge druge društvene probleme koji decenijama tište čovjeka, ali još uvijek nema valjanog odgovora na njih
Kazalište Kerempuh je najpoznatijoj komediji velikog Molijera udahnulo nove savremene društvene momente koji je čine životnijom i aktuelnijom. Ova predstava osim što obiluje izvrsnim glumačkim kreacijama, posebnu pažnju plijeni i vizuelnim rješenjima koja još više daju ton modernosti i sveživotnosti. Takvim spojem kazališni ansambli pretvaraju klasike dramologije, kao što je Molijer, u autore koji su po duhu i dramskim karakterima bliski savremenosti. U zagrebačkoj predstavi se i Molijer doživljava upravo tako – kao naš savremenik. U svojoj razigranosti svi protagonisti vode svojevrsni dijalog s ovim velikim francuskim komediografom zapitkujući ga, a istovremeno odgovarajući kroz dramsku igru na konkretna pitanja. Na kraju su kao vrhunski doživljaj autori i glumci zagrebačke predstave pozvali i dozvali samog francuskog komediografa da s njima zaigra zajedno. S tim redateljskim rješenjem predstava vlastitih života svakog protagoniste i gledaoca je u potpunosti zaokružena.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković