Bezvremensku tematiku Molierovog Škrca u izvedbi zagrebačkog Kerempuha publika je ispratila očekivano – smijehom i aplauzom. Ovaj satirični klasik Kerempuhov ansambl izvodi prvi puta, u aktualizaciji koja ima dosta dodirnih tačaka sa našom svakidašnjicom. Bilo je zanimljivo gledati kako se prepliću problemi škrtosti i lakomosti sa intimnim životima Škrčevih likova. Glumac Josip Brakus samouvjereno je iznio lik Cleantea, Harpagonovog sina, koji se bori između poslušnosti koju duguje ocu i ljubavi koja mu je obuzela srce i dušu.
Publika u Brčkom dobro je reagovala na predstavu koju ste izveli prve večeri Internacionalnih teatarskih susreta, tim više što do sada u ovom gradu nije imala priliku gledati predstavu rađenu po Molierovom tekstu.
Žao mi je što je to tako ali i na našu žalost ni mi tako često ne radimo Moliera u Kerempuhu, tako da smo jedva dočekali i ispalo je super. Budući da je to kod nas lektirni naslov često nam dolaze škole, poprilično smo puni i ljudi su i više nego zadovoljni.
Koliko je Vama kao glumcu „legla“ ova predstava i teatarsko seciranje kvarnih društvenih pojava i pojedinaca?
Kod nas je zapravo najteži zadatak imao kolega Hrvoje Kečkeš koji igra samog Škrca. Ali budući da smo imali odličan autorski tim koji se sastoji od Tomislava Zajeca i redateljice Dore Ruždjak, oni su to malo osuvremenili. Kao što ste imali mogućnost da vidite, u zadnjoj sceni nam je omogućena improvizacija tako da, ovisno o raspoloženju, malo više sebi dopustimo.
I sami ste spomenuli te moderne elemente u predstavi. Koliko je glumcima zahtjevno da na savremeniji način interpretiraju likove iz djela napisanog u 17. vijeku, te ih dočaraju na moderniji i lepršaviji način?
Ovaj ansambl se od samog početka borio da osuvremeni tekst na način da recimo naš kolega Borko Perić koji igra slugu ne govori istim jezikom kao što govori Škrtac. Trudimo se svaki tekst koji radimo osuvremeniti i u jezičkom dijelu ali i sa, primjerice, glazbenim referencama.
Igrali ste ovu predstavu i prije Susreta u Brčkom. Kako, generalno, publika reaguje na ovu savremeniju dimenziju, koliko prihvata i voli moderne elemente u klasicima?
Iskreno, prvih par puta bude malo čudno. Kod prvih scena stiče se dojam da publika misli da je u pitanju neka greška i nisu baš sigurni da li tako treba, ali brzo to prihvate. Sve škole koje dolaze da nas gledaju su oduševljene jer se sa klasicima, kada ih čitaju, ne mogu poistovijetiti. Na ovakav način shvate da su i danas isti problemi kao što su bili prije pedeset ili sto godina.
Priča se da ste u glumu ušli slučajno, ali ne vjerujem da su slučajnost i pohvale da ste jedan od talentiranijih mladih glumaca. Sigurna sam da to dugujete trudu i zalaganju, a to je prepoznato i nekim nagradama koje ste dobili.
Za sada imam jednu nagradu, za ulogu Robija K. u predstavi Bilježnica Robija K. koja nažalost još nije igrala u Splitu odakle potiče sam autor i gdje je mjesto radnje. A kako stvari stoje bojim se da tamo neće ni ići.
Vi ste u Kerempuhovom ansamblu oko četiri godine, je li tako?
Prvu predstavu sam počeo raditi na trećoj godini akademije. Po završetku akademije sam imao dva ili tri naslova. Zatim sam godinu dana išao na stručno usavršavanje, mada ja to više volim nazvati stručnim iskorištavanjem. To zapravo znači da je glumac godinu dana na minimalcu, igra sve uloge i tako su zapravo firme iskorištavale mlade ljude, uz obavezu da se ne zaposle. Tek na reagovanje Vlade to je ukinuto. Tako sam ja prvo dobio ugovor na dvije godine, potom na četiri i zaista se nadam da se od Kerempuha neću nikada ni maknuti.
Znači da vam profesionalno prija atmosfera ovog satiričnog kazališta?
Ja sam zbog Kerempuha i upisao akademiju. Nikada u životu nisam stao na scenu dok u Zagrebu nisam upoznao kolege Filipa Detelića i Matiju Šakoronju. Kroz druženja sa njima sam počeo dolaziti u Kerempuh, zavolio to kazalište, uspio upisati akademiju. Sve se odvijalo kako jeste, na akademiji su me primijetili, prepoznali da je to moj stil, pozvali me u predstave, dali neke naslovne uloge koje sam valjda odigrao dobro i sada sam tu gdje jesam.
Piše: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković