Kakav proces se krije iza pretvaranja romana i poezije Darka Cvijetića u predstavu?
Krenuli smo od čitanja romana, gdje je cijeli ansambl imao roman pred sobom i onda smo na osnovu i Darkovih inputa, jer i on je bio jedno vrijeme s nama na probama, iz tog materijala izvlačili upravo ove priče koje ste imali priliku i da pogledate. Bile su to slatke muke, napraviti odabir iz materijala, jer pored romana, mi smo koristili jako mnogo Darkove poezije koja je itekako slikovita i ima jako mnogo priča u njoj, koje su, ili u fragmentima ili čak u mnogo većim cjelinama, našle svoje mjesto u tekstu predstave.
Kritičari ocjenjuju da Cvijetićeva proza i poezija ima izuzetno bitnih dramskih elemenata, koliko vam je to pomoglo?
Darko, pored toga što je divan čovjek i talentovan pisac, Darko je pozorišni čovjek i mislim da ljudi, koji su na neki način inficirani pozorištem, ne mogu pobjeći od toga da u svemu što rade i pišu, ubace pozorišni diskurs. Darko to jako lijepo koristi i u svojoj prozi i u svojoj poeziji. S te strane bio nam je olakšan rad.
Balašević je pjevao o Soliteru koji se ljulja još 1988., ali nije mogao predvidjeti da će se Soliter raspasti na tako krvav način kao kod Cvijetića…
Upravo je ta ideja bila da su složne ruke napravile taj soliter i mi smo se namjerno tu igrali s dijalektima i akcentima; to je Jugoslavija u malom. I to je ono što je nevjerovatno, ali istinito. Taj crveni soliter u Prijedoru je upravo bio to. Većina ovih komičnih elemenata koje smo ubacili — to su zaista bile te komšije: i Slovenci i Makedonci i Romi. Nažalost, i Balašević i Cvijetić, svi smo mi bili na neki način: neko prorok, neko svjedok.
“Rat neće nestati prije nego što nestanu misli o ratu” — da li je to možda poruka i moto ove predstave?
Jednim dijelom da, drugim dijelom ne. Kad smo počeli raditi na predstavi, jedna od tih rečenica, jedna od misli koja se provukla bila je: “Zašto se, dovraga, još uvijek bavimo tim temama, ali, nažalost, živimo u vremenu i društvu u kojem se moramo baviti tim temama, moramo uprijeti prstom; nekad možda i predirektno. Mislim da je prošlo vrijeme tog nekog lijepog umjetničkog ušuškavanja nekih bolnih istina. Mislim da istinu nekad treba iznijeti onako kakva ona jeste, svidjelo se to nekome ili ne. To vam je kao kad imate flaster na ranu i najgore, ali je i najbolje da ga čovjek strgne. To boli, ali to je najbrži način. Predstava je itekako zasnovana na činjenicama, na onome što su jedni ljudi doživjeli od drugih neljudi. Mi smo u startu, radeći na ovome, rekli: Da, to jesu ta imena, ali mi smo pričali o ljudskom zlu, o zlu kao univerzalnoj kategoriji.
Zašto igračke kao rekviziti?
U ratu uvijek ginu mali ljudi. A oni koji se igraju životima, upravo se igraju nama kao pijunima na ploči. I to je jedno od tumačenja, jedan od simboličkih nivoa koji su iskorišteni kroz kockice, igračke, gdje se, zapravo, oružje pravi od istih elemenata od kojih su satkani i naši životi, te igračke, koje možda neko koristi da nam se igra sa životom..
Razgovarala: Emina Osmić-Hajdarević
Foto: https://ba.n1info.com/