U predstavi Kamernog teatra 55, Sarajevo „Schindlerov lift“ Admir Glamočak ima ulogu naratora koji je publiku veoma uspješno vodio kroz cijelu predstavu, ali i koja ga je vidno izmorila nakon igranja.
Gospodine Glamočak kako je bilo pripremati ovu predstavu?
Proces je bio veoma zanimljiv i velika pomoć je bila to što je autor romana Darko Cvijetić koji je ispričao tu priču često dolazio na probe, tako da smo razgovarali čak i o stvarima kojih nema u romanu. Naravno, dosta smo i sami istraživali o tome. To nisu lagane predstave i zapravo ništa nije lijepo o čemu govorimo, ali eto mislim da treba govoriti da se ne bi ponovilo. Nisam pokušavao „skinuti“ Darka Cvijetića jer je to mnogo manje važno od načina na koji je on podijelio neko svoje iskustvo s nama. Zapravo nam je ispričao mnogo priča o stanovnicima Crvenog solitera. Praktično nekako način na koji smo radili predstavu je bio toliko suptilan zbog osjetljivosti tematike, a drugo zato što imate živog saučesnika i svjedoka događanja u soliteru. A glumački je zaista bilo jako izazovno u svakom smislu jer smo mi zapravo dobili roman. I onda smo od romana, preko improvizacija i vrlo preciznog vođenja reditelja Kokana Mladenovića pravili scene. A scene naravno neke nisu ulazile u završnu predstavu kakvu je publika večeras vidjela u Brčkom, dok su neke ostale. Dosta smo koristili poeziju Darka Cvijetića. Od nekih njegovih fantastičnih pjesama čak smo pravili scene.
Tužna ratna priča kroz koju se na početku provlači nostalgija za prijašnjim vremenima. Slažete li se?
Apsolutno, mi predstavu počinjemo od ‘75. godine, od neke sreće i meni je možda bilo malo jednostavnije za razliku od mlađih kolega jer pamtim to neko divno vrijeme, neku divnu zemlju. Zapravo pamtim koliko sam se smijao u toj staroj državi, a sad samo pokušavam.
Imali ste kolektivnu dobru igru i iako je priča teška i tužna, osim suznih iskri bilo je i smijeha u publici na momente, upravo zbog tih nekih scena iz onih „boljih“ vremena, zar ne?
I to je, mislim, opet neka lucidnost reditelja, ustvari nije sve crno.
Jeste i primijetili da je publika napuštala salu tokom predstave?
Naravno, i to je legitimno isto kao i što mi igramo ovu predstavu i stojimo iza toga što igramo. Tako i publika kojoj se to ne dopada, koja se ne slaže s tim i koja to gleda kao bilo kakav čin osim pozorišnog, ima pravo na svoj izbor i meni je to ok.
U predstavi i pored težine priče glumi i nekoliko djece. Da li je to preteško za njihov uzrast?
Pa da, ali to je divno. Imali smo neku improvizaciju da imena stanovnika solitera razvrstamo po nekim etničkim pripadnostima, svi, i djeca i mi. Ne znam, ja sam imao možda sedam do osam grešaka, a djeca su 90 posto griješila. I to je nešto što je divno.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović
Foto: Dejan Đurković