Kako je igrati u predstavi koja govori o dešavanjima u ratu dok nam svi mediji trenutno serviraju novi rat?
Žalosno je to što mi poslije dvadeset i kusur godina pričamo o ovim stvarima i još uvijek nismo nekako usaglašeni oko toga šta je istina. To je samo dokaz da mi nismo napredovali i iskreno da vam kažem ono što je meni neka želja i nakon ovakvih tema i nakon svega onoga što vidim da nam se servira je da jedan dan odem negdje gdje nema Srba, Hrvata i Bošnjaka. Ili ako ih ima da ih je jako malo. Nekako smo nažalost dovedeni u tu situaciju da u nekoj eri kada ljudi šalju robote na Mars mi još uvijek pričamo o nekim velikim državama koje vjerovatno niko od nas neće ni dočekati. Suštinski smo mi ovdje onako vrlo kratko, tako da je sve to skupa nekako neko razočarenje u ljudski rod, jer mi zaista kao čovječanstvo smo vjerovatno zaslužili sve ovo što nam se dešava. Svojom prirodom koju smo pokazali nisam siguran da zaslužujemo išta bolje. Veoma je pase pričati o ovim stvarima kao da smo mi od jučer u Bosni i Hercegovini, a mi smo u zemlji dakle koja već hiljadu godina opstaje s nekim suživotom i nekim poštovanjem međusobnih naroda koji žive. Tako da vjerujte mi da ja uopšte ne pravim tu vrstu razlike, igra ovoga, igra onoga. Ti samo igraš nekoga ko ima svoje ime i prezime, to šta su mu vjerski i nacionalni predznaci, to je suštinski možda čak i najmanje bitno ovdje. Bitno je da su se desile jako strašne stvari kojih mi ili nismo svjesni ili ne želimo da budemo svjesni, ili smo ih jako svjesni ali nećemo na glas da kažemo šta se dešava
Dosta ste glumili s Mustafom Nadarevićem. Koja Vam je scena s njim ostala najviše u sjećanju?
Ja sam s Mujom prvi put počeo raditi možda 1998. ili 1999. kad sam tek završio akademiju, on je došao i radili smo ¨Let iznad kukavičjeg gnijezda¨ i to je bilo onako stvarno neko jako zabavno iskustvo. To se onda kasnije prebacilo na “Hasanaginicu” koju je on režirao u Narodnom pozorištu gdje sam također igrao i onda ovo na kraju sa “Lud, zbunjen normalan”, to su neke godine zajedničkog rada. S Mujom ne možete izabrati baš jedan trenutak pa da ga izdvojite, s njim je bilo beskrajno puno jako nekih lijepih i korisnih trenutaka. To je bio divan kolega i divan čovjek, prekrasan glumac, potpuno drugačiji od onoga što mi vidimo u seriji ¨Lud, zbunjen normalan¨. On je totalni opozitiv bio od svega. Prekrasan!
Predstava “Žaba” koju izvodi Kamerni teatar već desetak godina, doživjela je svoju ekranizaciju. Da li Vam je bilo lakše i veće zadovoljstvo “Žabu” glumiti na filmu ili na daskama koje život znače?
Pozorište je svijet za sebe. Znači koliko god je ovo ovamo nekako eksponiraniji mediji i više vas ljudi vidi, pozorište ima svoju čar koju film nema.Taj trenutak koji neko gleda, taj trenutak koji vi igrate on se više ne može vratiti. Tako da nam je još uvijek predstava puno draža. Film je bio kao nešto hajde onako da snimimo. Iz svih tih nagrada i ne znam ni ja odigranih predstava kojih će sada uskoro biti već 300, poželjeli smo i da snimimo film čisto nekako da zaokružimo tu cjelinu i da smo mirni. Film ima svoje čari naravno ali ipak pozorište je pozorište.
Da li ima neka uloga da je na Vas ostavila poseban utisak?
Nema, svaka se uloga voli. Ne mislim jednakim intenzitetom naravno, ali ima recimo par uloga između kojih ne bi mogao da se odlučim jer su mi sve jednako drage. U nekom hajmo reći glumačkom smislu možda bi mi neki vrhunac bio trenutno “Snijeg” u kojem igram glavnu ulogu, jer je to predstava koja traje tri i po sata i svakih dvadeset minuta ja sam otprilike tri sata i deset minuta na sceni. Vjerovatno je to! Nekako ozbiljna, lijepa, emotivna priča koja govori o ljudskoj prirodi, nekom vječnom nerazumijevanju nažalost.
Šta trenutno radi Aleksandar Seksan?
Sad se odmara! Obećali su mi u pozorištu da ću se odmoriti bar jednu, dvije predstave pošto stvarno imam jako puno predstava na repertoaru i već osjećam da me nekako taj umor stiže, nema se više godina koliko se moglo prije nekako tegliti. Tako da ću vjerovatno odmarat, međutim ako sve bude kako treba i ako plan koji nam je rukovodstvo Narodnog pozorišta plasiralo vjerujem da ću se vrlo brzo vratiti da radim jer nekako postoje neki reditelji koji treba da dođu a koje ne bih želio da propustim kao glumac.
Razgovarala: Suada Malkanović
Foto: Dejan Đurković