Razgovor sa glumcem Sabitom Sejdinovićem: Mehmed i Dušica kao simbol ljubavi

Bosanskohercegovački glumac Sabit Sejdinović u predstavi „Schindlerov lift“ Kamernog teatra 55 iz Sarajeva igra ulogu Mehmeda, duhovitog i razigranog čovjeka koji je u skladnom braku s nastavnicom Dušicom. U jednom trenutku njih zatiče strahota rata, horor, i sudbina mu je takva da ga odvode, a da njegova supruga ostaje sama, te ga kasnije pronalazi u masovnoj grobnici među stradalima u Prijedoru.

Odnos Mehmeda i Dušice baziran je na humoru, vječitom poigravanju, mašti i sanjarenju, njihova ljubav je uvjerljiva i zavodljiva, razigrana. Jesu li oni glavni simbol ljubavi u ovoj predstavi?

Jesu sigurno, oni su i simbol i unutar čitave koncepcije oni imaju tu scenu ‘ljubav na Sani’ gdje razbijaju jednu vrstu tog mehanizma, gdje iskače, gdje se pokaže u stvari čitava ta strahota što presjeca i ustvari kroz tu scenu metaforički se pokazuje kakav pakao dolazi.

Na početku cijele priče na sceni prevladava sreća, ljubav, zajedništvo, susjedi su u dobrim odnosima, a potom ih sve zadesi rat … koju poruku predstava poručuje?

Mislim da je to univerzalno. Ovo je tragedija i mislim da svaki čovjek kao individua može apsolutno izvući poruku za sebe. Ona ni ne treba da bude uokvirena da je jedna. Naravno, treba da je svaprostorna i ima apsolutno kosmičku vrijednost, da je cilj ovoga da istini pogledamo u oči svi zajedno i da se ovo ne ponovi i da smo svjesni što u nama sve čuči i do kojih granica su ljudi bili spremni ići, za što, za kakve ideje…mislim to je suludo. Tako da, poruka je univerzalna i svaki razuman čovjek bi trebao izvući ono što je njemu u ovom trenutku najpotrebnije.

Predstava „Schindlerov lift“, nastala je po istoimenom romanu bh. pisacaDarka Cvijetića kojeg karakterizira dominantno dokumentaristički prikaz života i smrti stanovnika ‘Crvenog solitera’ u Prijedoru, i obuhvaća prijeratno, ratno i poratno razdoblje. Kako je bilo raditi na predstavi s ovom tematikom?

Kada je Kokan Mladenović rekao da će raditi ovaj komad i kada je zajedno s autorom Darkom Cvijetićem i s nama počeo raditi dramatizaciju, mi smo u neke scene apsolutno morali ući kroz improvizaciju da ih uobličimo iz razloga što je autor pisao roman, te smo to morali pretvoriti u dijalog listu. Kad smo prolazili kroz taj proces od prvog dana je bio jako bolan i ostavit će sigurno traga u nama još dugo godina. Drago mi je da sam to radio jer, na kraju krajeva, mi kao kolektiv – kao Kamerni teatar 55 zajedno s Mladenovićem – nekako imam osjećaj da kao što ste vidjeli kako smo izgradili taj neboder, zapravo smo mi našim trudom, radom i talentom izgradili neki umjetnički spomenik svim tim ljudima koji su nastradali.

„Schindlerov lift“ se izvodi pod redateljskom palicom Kokana Mladenovića. Kako je vama bilo raditi s njim kao iskusnim i nagrađivanim redateljem?

Mislim da je Kokan Mladenović pravi čovjek za ovu predstavu i jako mi je drago da je to uzeo raditi. Ja sam ranije radio s njim na projektu Kamernog teatra 55 „Sjećaš li se Dolly Bell?“ i nadam se da ću u budućnosti još puno raditi s njim jer to je jedan stvarno fantastičan redatelj, pametan redatelj, redatelj koji voli glumce i mi glumci stvarno se radujemo kad takav jedan čovjek dođe u naš teatar i želi da kreira zajedno s nama.

Kamerni teatar 55 često je gost na Susretima kazališta u Brčko distriktu. Što ovaj festival za vas znači?

Brčanski festival je meni drag festival. Dok sam bio student dolazio sam u Brčko na festival, a i kasnije nakon diplomiranja. Čini mi se da sam svake godine imao tu privilegiju da dolazimo, da igramo i da smo u takmičarskom krugu, a čini mi se da je ovo možda čak i deseti put da ja ovdje gostujem.

Večeras ste odigrali predstavu s osjetljivom tematikom. Koliko ste zadovoljni povratnom informacijom koju vam je uputila brčanska publika?

Ovo nije predstava u kojoj mi trebamo očekivati neke nevjerojatno velike ovacije, da nas vraćaju na bis 1.000 puta. Ova predstava je u konceptu takva da kad bi se desilo da nakon predstave ostane muk je apsolutno točno i u redu. Publika je po mom mišljenju bila jako zadovoljna i mislim da su reakcije bile u redu.

Razgovarala: Sandra Živković

Foto: Dejan Đurković