Šindlerov lift – Predstava Kamernog teatra 55 iz Sarajeva koja je okupila vrsne glumce, iskusne i prekaljene, ali i one novije i najnovije generacije. Ipak, u glavnoj ulozi je šareni soliter.
Kao što, red po red, od lego kockica grade soliter tako nas glumci uvode u priču koja je zapravo svjedok sudbina ljudi, naoko jednostavnih ali nikako običnih. Jer obični ljudi ne dožive teške sudbine, oni prođu kroz život kao preko tihe rijeke. Ljudi o kojima je ovdje riječ gaze nabujalu rijeku, koja nosi sve pred sobom. I svaki od njih vodi borbu sa nekim svojim bijesnim valom. Oni koji uspiju da pređu ostaju iznureni, sa vidljivim i nevidljim ranama, sa tugom, bolom, kajanjem ili stidom. Njihovu priču glumci Kamernog teatra 55 utkali su vještinom koja zahtijeva dosta napora i truda. Glumica Tatjana Šojić kaže da je predstavu i proces stvaranja iste doživjela veoma intenzivno.
“Ušla sam u proces proba sa mnogo poleta i radosti. Imali smo roman pred sobom. Prve tri sedmice rad na procesu je bio veoma intenzivan, sa duplim probama. Za mene je bilo sasvim novo iskustvo da funkcionišem na probama kao glumica a da noću imam noćne more. Utapanje u poglavlja romana i period rada na probama, improvizacije i rad na predstavi bili su kao da stvaramo crna slova na bijelom papiru. Dodatni teret je kada imate na umu da je ovo priča o stvarnim ljudima i stvarnim sudbinama. Teško se to podnosi. Emotivan je to proces, ali na kraju katarzičan.”
Dosta je mučnih i bolnih tema koje su glumci rasuli pred brčansku publiku. Šindlerov lift nije predstava koju ćete gledati opušteni u svojoj fotelji. Nije to moguće. Ona će vas grčiti, trzati, buditi u vama svakojake emocije. I svako će je doživjeti i vidjeti na svoj način. Kao što su i glumci doživjeli svoje uloge, gradeći ih i igrajući sa jakim emocijama, porukama i simbolikom. Poput Tatjane Šojić u ulozi Stojankine majke, koja dovlači na scenu grob svoje kćerke. Isti onaj grob na kojem će kasnije izrasti soliter – simbol smrti ali i svojevrstan spomenik.
“Ponosni smo što smo se bavili ovom temom, ispričali ovu priči. Važna je ovo predstava. Mislim da što veći broj publike treba da je vidi i da je čuje, da doživi. Isključivo iz tog razloga mi je drago što smo odigrali predstavu pred punom salom. S druge strane, svako ko dobrovoljno uđe u salu da posmatra jedan pozorišni čin, da gleda predstavu isto tako dobrovoljno može i da je napusti. Ali ono što mi je drago zbog teme koju obrađuje ova predstava je da je manji broj izašao a veći broj ostao. To budi neku nadu za bolju budućnost.”
Razgovor: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković