U predstavi Usidreni igrate glavni lik, Jakovicu, ženu koja je na prvi pogled vrlo surova, čvrsta, tvrdoglava. Međutim, jedna vrlo skrivena poetska nota je prisutna cijelo vrijeme. Kakvom se Jakovica zapravo predstavlja?
Ja bih rekla da je lik koji igram izvana tvrd, iznutra mekan. I samo joj ime govori, ona se zove Jakovica – Jaka, jaka žena. Čini mi se da je taj njezin karakter zapravo proizašao iz okolnosti u kojima je živjela, u kojima je voljela, u kojima je mrzila, u kojima se skrivala. Dakle, to je žena koja je rodila dvoje djece, potpuno sama bez muža koji je otišao, 30 godina joj se nije javio. Prošla je cijelu torturu, tako da je tu jedan koloplet, milijarda raznoraznih emocija, događaja i odnosa koji su je učinili takvom ženom.
Može li se reći da se kroz komad Usidreni provlači antički element, da je glavni lik kao heroina koja na neki način prolazi kroz svijet, jeste li ju vi tako doživjeli?
Da, tako je. Ja sam je čak nazvala nekom mješavinom Klitemnestre i Penelope. S tim da nije tako nježna kao Penelopa i tako ustrajna u svojoj nevinosti, a s druge nije ni tako surova kao Klitemnestra, tako da je to jedna „dalmatinska tvrdoglavost“, surovost na dalmatinski način; rekla bih da je Jakovica jedan antički tip žene na mediteranski način. A čini mi se da te zgusnute emocije i ti sudbinski događaji koji se u tijeku tri sata događaju na sceni, baš imaju tu antičku težinu; tu su more, vjetar, uragani, ratovi, to je nešto što je zapravo mimo ljudske kontrole i upravlja događajima među ljudima.
Kako vidite Elvisa Bošnjaka kao dramskog pisca? Što vas je privuklo da prihvatite ovu ulogu?
Najviše me privukla priča. Držim da je ovaj tekst jedan od najznačajnijih hrvatskih tekstova napisanih u posljednjih pet godina. Mislim da je Elvis Bošnjak sjajan pisac i ovo mi je već drugi njegov tekst u kojem igram glavnu ulogu. Prvi je bio „Nosi nas rijeka“ u kojem sam igrala ulogu Seke i ovdje sam baš u Brčkom s tom predstavom na festivalu gostovala i dobila sam nagradu za najbolju žensku ulogu, čime se jako ponosim. Ovo je moj drugi susret u Brčkom s Bošnjakovim tekstom. Dakle, kad me pitate što mi je bilo presudno, presudna mi je bila priča koja je predivna i da dvoje ljudi koji se nisu vidjeli ni čuli 30 godina, a imaju zajedno dvoje djece, zaslužuju da ih se pročita iznutra.
Uz osvajanje nagrade, isto tako, 2017. godine ste bili na Kazališnim susretima u Brčkom i u ulozi članice žirija. Kakav je osjećaj ocjenjivati kolege s kojima igrate predstave na daskama koje život znače?
To je jako dvojako. Rekla bih: sretan si i dobar je osjećaj kad daš nagradu kolegi za kojeg držiš da je sjajan, a s druge strane si nesretan da nisi mogao još koju nagradu dodijeliti i drugim kolegama, odnosno kolegicama koji su isto tako sjajni. Nažalost, ima premalo nagrada za puno dobrih glumačkih ostvarenja. No, mogu reći da mi je to žiriranje u životu bilo jedno od najmilijih jer sam bila u žiriju zajedno sa svojom dragom kolegicom i velikom prijateljicom Ljiljanom Blagojević iz Beograda i s Almirom Imširevićem iz Sarajeva, dobro smo se družili, imali smo i slične kriterije te nismo imali problema s dodjelom nagrade.
Publika je dobro prihvatila humor prisutan u predstavi. Jeste li zadovoljni ovacijama publike i njihovim odzivom?
S premijerom predstave smo izašli u drugom lockdownu tako da nikada do sada, a igramo predstavu otprilike godinu dana, nismo imali puno gledalište. Jako sam sretna da je brčanska publika gotovo do zadnjeg mjesta popunila gledalište, a s punim gledalištem predstava dobiva zapravo svoju pravu cjelinu i to je jedan dobar osjećaj.
Razgovarala: Sandra Živković
Foto: Dejan Đurković