Nakon uspješnih drama »Nosi nas rijeka» iz 2002, koja se bavila današnjicom Dalmatinske zagore i »Kašete brokava« iz 2015., smještene u splitski Varoš, ovo je treći dio Vaše »Dalmatinske trilogije«. Njom ste, kako ste jednom rekli, željeli kao pisac da vratite „dug materi Dalmaciji”.
Mislim da svaki pisac ima neko svoje poslanje na ovom svijetu. To je bilo jedno od mojih. Dalmacija me odgojila, u Dalmaciji sam odrastao, odrastao sam u Dalmatinskoj zagori pa sam došao u Split, pa sam onda raznoraznim stjecajem okolnosti završio na otoku, tako da mislim da sam baš pravo dalmatinsko dite, da sam prošao sve. Nije to samo slučaj u Dalmaciji, to je slučaj u svim krajevima na svijetu da ta prošlost koja je toliko bremenita i puna velikih muka koje su naši preci preživjeli je negdje duboko upisana u nas, kao što je uostalom upisana i ovdje. Ja sam imao potrebu na napravim nekakav spomenik tim ljudima, toj jednoj kulturi, koja sad umire zauvijek, iako mi toga nismo svjesni, i više nikada neće biti.
Ovaj tekst je dobio nagradu “Marin Držić” za 2017., u obrazloženju, između ostalog, stoji: “‘Usidrene’ donose čitav dijapazon različitih, kompleksnih odnosa, snažno portretirane likove, posebice ženske“. Tu priču o tim likovima smjestili ste na neodređeno dalmatinsko ostrvo?
Predstava „Usidrene“ govori o jednom trenutku u životu dalmatinskih otoka, otoka koji su u povijesti preživjeli dosta dramatičnih trenutaka u jednom trenutku koji je za mene možda emotivno najdramatičniji bio je nekakav vrhunac te antičke drame kada se muževi vraćaju nakon 40 i više godina iz prekomorskih zemalja i zatiču kod kuće žene, koje su u međuvremenu postale starice. Ne zatiču djecu koja su poginula u ratu ili su umrla od gladi, dakle, to je jedan trenutak u kojem se ti Odiseji naši vraćaju Penelopama, od kojih ova, o kojoj je riječ u ovoj predstavi, ne želi tek tako lako pristati na taj povratak i ne prima svog supružniku u kuću raširenih ruku.
Je li ovo onda neka Odiseja 20. vijeka?
Taj trenutak koji se aktivno događao negdje do sredine šezdesetih godina prošlog stoljeća kada su se ti muževi koji su odlazili i vraćali se nakon 40 godina. Ja znam za slučaj čovjeka koji je otišao u Argentinu i koji svoju kći nikada nije vidio, jer je ona sa 16 godina poginula u partizanima, dakle, on kada je otišao žena je bila trudna, on se vratio, a ona je već bila mrtva 10 godina. To su velike, epske priče. I mi smo ih, nažalost, doživjeli prije tridesetak godina, ali danas nemamo takav raspon u životu
Na koji način ste gradili tu priču, kojom spisateljskom tehnikom?
To je komad koji ide iz tradicije i tragedije, dakle, da se negdje nastavlja na ono što je u 20. stoljeću napisao Lorka, pa ne znam, u najnovije vrijeme što je pisao recimo Dorfman u „Udovicama“. Mislim da sam se jasno pokušao odrediti u tom smislu da se to nastavlja na tradiciju koja ide još od Starih Grka do danas, iako danas tragedija više nije prisutna onoliko koliko je bila prisutna prije, jer je to neki žanr koji se pomalo u nekom suvremenom kazalištu izgubio. Međutim, kako je ovaj komad i završetak Dalmatinske trilogije koju sam pisao, a koju čine još tekstovi „Nosi nas rijeka“, koji govori o Dalmatinskoj zagori, i »Kašete brokava«, koja govori o Splitu. To su neki procesi koji su prisutni svugdje na svim ovim prostorima. Bio sam ovo ljeto u Bosni skoro mjesec i pol dana i prisutni su i tu. To je trenutak u kojem jedna tisućljetna civilizacija ljudi koji su rođeni u kućama pod kamenim krovom ili slamnatim krovom ili prućem, bez struje i bez vode, zapravo sad u ovom trenutku negdje tiho odlaze i više se nikad neće vratiti. Dakle, mi, recimo tako urbani ljudi, zabavljeni svojim nekim problemima taj proces i ne primjećujemo. I kada odlazimo na te otoke i u te planine, odlazimo kao turisti ili se divimo krajoliku, a zapravo ne razumijemo ili ne želimo razumjeti, ili nemamo za to vremena, kakav se sad u ovom trenutku tamo proces zbiva.
Ovaj tekst se može iščitavati od lokalnog do globalnog, posebno ako se ima u vidu taj odlazak ljudi. nikada zapravo nismo imali masovniji odlazak, naročito mladih, obrazovanih ljudi nego sada?!
Naravno. To je neki proces koji ovdje nije nov, on se događa ciklički svakih 20, 30 ili 50 godina izazvan ratom ili ekonomskom situacijom. To je nešto na što smo navikli, na ta kolektivna napuštanja ognjišta ili tako nešto i što naravno ostavlja traga. S jedne strane negativnog na područje iz kojeg ljudi odlaze, a s druge strane je zanimljivo da ti ljudi odlaze u nekakve druge krajeve i tamo prenose dio te kulture. Bio sam u Čileu, među hrvatskom zajednicom, i vrlo je zanimljiv način na koji oni prenose tu kulturu tamo, a onda se opet vraćaju ovamo, tako da je to nekakav put koji je meni beskrajno interesantan. Vrlo je bolan taj put napuštanja ognjišta, to je jedan jako bolan momenat i to je ono što negdje tematizira ova predstava, mušku stranu i žensku stranu. Ženska strana je ovdje dominantnija zato što one ostaju. I te žene koje su ostale same na tim otocima i u toj Zagori za vrijeme Drugog svjetskog rata su podnijele nevjerojatne stvari. Ti otoci koji su bili izloženi svemu i svačemu, dolasku Talijana, pa Nijemaca, pa kratkotrajnom dolasku partizana…To su epski razmjeri tih doživljaja u roku jedne generacije ljudi koju mi danas zaboravljamo.
Predstava je nastala u koprodukciji Gradskog dramskog kazališta Gavella, HNK Split i HNK Zadar. Premijera je bila u decembru prošle godine, kakav odjek ima ova predstava kod publike, posebno jer se, kao i sve druge, igra u specifičnim uvjetima? A s druge strane u njoj je prisutan i taj dijalektalni govor?
To je jedan jezik koji je meni prekrasan. To je jedan živ jezik, znači, naši jezici na kojima mi komuniciramo na nekoj javnoj razini su više-manje politički jezici nastali u raznim „laboratorijima“, pa se onda iznjedri nekakav takav jezik, međutim, ovi su jezici puni melodije i naravno da su se glumci mučili i namučili s tim akcentima i melodijama. Publika ne razumije svaku riječ, nekada ne razumije ni rečenicu, ali uvijek postoji neki kontekst kojega shvaća i kojega može pratiti. Ja kažem da je to otprilike kao kada ja gledam ruski film recimo, pa zapravo i ne trebam prijevod ili ga koristim čisto kao nekakav orijentir. Znači, ne razumijem sve, ali razumijem sadržaj. Naravno u Splitu i u drugim dalmatinskim gradovima je to lakše razumjeti, ali nadam se da su iz cijelog konteksta i ovdje nas razumjeli.
Kakva je danas pozicija dramskog pisca?
Komplicirano je biti u koži dramskog pisca. Dramski pisac je kod nas uglavnom, hajmo grubo reći, neka vrsta hobija. Znači vi teško možete ostvariti egzistenciju bivajući dramski pisac, što recimo možete u Njemačkoj, jer je malo tržište osobito dok smo svi zatvoreni u svoje oboriće. Ja sam srećom i glumac, pa onda ne moram raditi nekakve desete poslove nego sam opet vezan uz kazalište, tako da se to negdje jedno s drugim nadopunjava, pa to ne doživljavam tako stresno. Recimo da je moja pozicija tu dosta lagodna, pa se mogu posvetiti tome na nekakav mirniji način, tako da ne mogu biti nezahvalan. Meni je dobro, ali mislim da ima puno ljudi kojima je teže nego meni.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković