Kako ste preživjeli svoju Aleksu?
Tekst je prvobitno bio napisan za četiri muškarca, tako da je ovo adaptirano jer su u zadnji čas skontali da bez začina, kao što su žene, ne ide. Onda smo se Vanesa i ja pokušale snaći u ulogama koje su bile namijenjene muškim kolegama. Mislim da smo to pristojno uradile. Priča je zanimljiva zato što naše društvo, ovakvo kakvo jeste – naopako izvrnuto – šalje poruku da svi oni koji se bave nečasnim i nepoštenim radom imaju sve: voze skupe automobile, imaju dobre štele… Priča je britka i surova, istovremeno je i duhovita jer se ljudi smiju. Smiju se sami sebi, na svoj račun.
Aleksa je samo dio priče o ljudima koji ne mogu živjeti od poštenog rada. Ne mogu, i onda se bacaju u zadnji očajni pokušaj da se kriminalnim radnjama obogate.
Zašto sintagma “Mirna Bosna”?
Lalić zna zašto se opredijelio za taj naslov. Ustvari cijela radnja teksta najbolje objašnjava taj naslov. Svi bi mi da živimo u miru, a preduslov tome je socijalna i ekonomska sigurnost. To je najčešća izreka nas Bosanaca kada nešto uradimo i kada hoćemo da kažemo to sam uradio zato što smatram da tako treba ili mora, pa makar bilo naopako.
Komedija ili tragedija – gdje biste prije svrstali ovaj tekst?
Ovo možda liči na komediju, jer se ljudi smiju, ali ovo je tragedija. Možda na prvi pogled ne izgleda tako jer živimo u tragičnom vremenu, pa nam je valjda tragičnost posljednjih dvadeset i nekoliko godina postala normalna. U tome je najveća tragedija. Mladi autor Boris Lalić je to sve lijepo uočio i stavio na papir. Mi sa scene pokušavamo reći, ukazati i interpretirati osnovnu zamisao teksta, a to je da živimo u tragičnom vremenu iz koga moramo naći izlaz.
A gdje vidite izlaz?
Poruka svima je da trebaju da mijenjaju svoj mentalni sklop, da mijenjaju navike. Znamo mi da izbor nije veliki jer se narodu nude samo obećanja. Čini se da je situacija bezizlazna, ali ja sam nepopravljivi optimista i vjerujem da postoji izlaz, vjerujem da moramo biti strpljivi i uporni. Ne smijemo pristajati na “vrijednosti” koje nam se nude. Kod nas se strah koristi kao odličan mehanizam za manipulaciju. Stalno nam bacaju koske da se oko njih, gladnih stomaka, svađamo, a mi, ustvari, volimo jedni druge i živimo jedni s drugima, jedni uz druge i jedni za druge. To je moje mišljenje, i ono se poklapa sa porukom ove predstave.
Kažete strpljenje, a šta do tada?
Uzdati se use i u svoje kljuse. Bilo je i težih vremena. Ja nisam za revoluciju, već za evoluciju. Bolje se mora dogoditi, ali kada, to ne znam. Moje je da vjerujem, trpim, nadam se i da se borim.
Kako se osjeća siromašna Aleksa kada dođe do novaca? Koje su promjene u njoj?
Neko na brzinu dođe do velikih para i onda od sebe napravi karikaturu, a neko to lijepo podnese i pomaže drugima. Aleksa je postala nešto između. Kada je došla do love gledala je da što više uživa i to je shvatila kao privremeno stanje.
Brčko?
Nije mi prvi puta da sam u Brčkom na Susretima, i svaki puta sam uživala. Sada su neka druga vremena, nemate vremena da osjetite svu atmosferu koja traje oko ovakvog događaja. Nekada su svi glumci ostajali za vrijeme cijelog trajanja Susreta što je bilo lijepo, ali na žalost – stigli smo odigrali i odmah moramo da idemo.
Film, televizija ili pozorište?
Teatar mi je najveća ljubav. Poštujem film televiziju, a posebno radio na kome volim da radim, ali samo se na daskama osjećam sigurno i kao kod kuće.
Razgovarala: Miljana Đurđević