Za njega kažu da je uspio vratiti publiku u pozorište. Nama je otkrio da je pred sebe stavio zadatak – režirati film po svom tekstu i tako ostvariti mladalački san.
Svi se još rado sjećamo Kauboja, ostavili su na sve nas jak utisak pa se i dan danas o toj predstavi u Brčkom s radošću govori. Zato smo sa nestrpljenjem iščekivali i predstavu “Gospodin Noubadi“. Ko je Noubadi? Šta nam donosi ta predstava?
Mislim da će se većina nas prepoznati u Gospodinu Noubadiju. Samo ime govori ko je to, ustvari ko smo mi danas. Ja sam pokušavao u svojim predstavama, poput Kauboja, govoriti o malim ljudima zato što je većina nas malih ljudi najoštećenija stranka. Gospodin Noubadi je tekst koji sam napisao prije petnaestak godina, a originalni naziv je bio „Niko i Ništ“. Imao sam premijeru svog teksta prije desetak godina u Zagrebu. Za taj tekst sam uvijek čekao prave glumce. Prije par godina predavao sam na prvoj godini i vidio dva studenta koji su mi se jako dopali. Tada sam rekao da ću ih, ako tako nastave, za par godina zvati da radimo moj tekst. Upravo se to i dogodilo. Meni je drago da sam to uspio. Počelo je kao koprodukcija moje Akademije u Osijeku i Exita, iako je Exit manje više preuzeo sve. U predstavi igramo nas dva profesora sa dva studenta kojima smo predavali. Lijepa je to priča u konktekstu student-profesor.
Noubadi, lokalni tajkuni, korupcija – nije li to preslika života koji vodi većina ljudi današnjice?
Jeste, cijelo vrijeme se borimo da dostojno živimo, a ne uspijevamo ni to. Drugi nam pred očima doslovno kradu i još nas lažu u lice, a mi i dalje glasamo za njih. Do sada sam bio optimističan, ali kako sam stariji postajem sve pesimističniji. Odušak nalazim u svojim predstavama i tekstovima.
Kako je publika reagovala, kako je prihvatila predstavu? Ovo pitam jer mi, nažalost, u Brčkom nećemo imati salu ispunjenu ljubiteljima pozorišta.
Odjek koji dobijemo od publike, pogotovo od mladih, je prekrasan. Za sada predstava ima lijep glas u Zagrebu i lijepo se prati. Kažu mi ljudi da su pod dojmom predstave i nakon tri dana od gledanja. To mi veoma mnogo znači. Doduše, ta umjetnička konotacija mi je nekad bila na prvom mjestu, ali sad se nekako spojila sa onom materijalnom. Nadam se da nisam izgubio na svojoj britkosti.
Gdje je, po Vama, umjetnost u ovo vrijeme epidemija, pandemija? Ispaštaju li teatri zbog ovakve situacije?
Kazališta jako ispaštaju. Osjetim to i po svojim kolegama i po sebi. Napeti smo, ali se trudimo da razumijemo, mada je i to veoma teško pogotovo kad puno ljudi dođe u situaciju da nema ništa u novčaniku. I nije to samo u kazalištu. Relativno su se uspjeli pokriti freelanceri, da im se nešto plati, glumci u kazalištima redovito dobijaju plaću, tako da se za sada može nekako preživjeti. Međutim, kod nas je problem što imamo puno akademija i što izbacujemo puno glumaca. Godišnje je u Hrvatskoj jako puno nezaposlenih glumaca, a i honorari su se smanjili zbog kvantiteta. Specifična je to situacija. Zaposleni glumci mogu preživjeti, ali su nezaposleni u problemu. U problemu je i cjelokupna kultura. Ali, opet se nadamo, idemo dan po dan. Kod nas će sada biti lockdown do Božića, tako da uopšte neće biti igranja. Sveli smo se na jednu, dvije ili tri predstave mjesečno. Neko ne igra nikako, jer su poslovi prolongirani. Ja sam sada bio u Sarajevu, radili smo na predstavi o Medvjedima i ljudima, sada trebam za Split, tako da posao ide, pa stane, pa ne ide nikako, pa opet nekako krene i tako sve u krug.
Režirate i radite predstavu za predstavom? Imate li želju da se okušate u režiji na filmu?
Oduvijek imam tu želju jer se nikada nisam vidio u kazalištu. U mladosti sam dva puta izlazio na prijemni za filmsku režiju, ali nikada nisam bio primljen. No, pišem ja filmske scenarije, imam ih nekoliko. Dogovaram nešto pa se nadam da ću za nekih pet godina napraviti jedan svoj film. To je zadatak koji sam sebi dao. Tekst O medvjedima i ljudima sam adaptirao za kazalište, ali mislim da će mi to biti prvi film, baš taj.
Predajete glumu na Akademiji u Osijeku. Koliko Vam znači pedagoški rad, šta predstavlja za Vas?
Radeći po ansamblima u kojima gostujete, kada sami ne okupite svoje ljude nego dobijete ansambl sa svim prednostima i nedostacima, morate igrati oko njih jer se glumci u angažmanu uljuljkaju. Mnogo je lakše stvoriti svoju ekipu. Svakako da ima i dosta ansambala u Hrvatskoj sa kojima je užitak raditi. Posebno bih istakao Gavelin ansambl i HNK Osijek. Ovo govorim da bih mogao istaći koliko mi je rad na Akademiji odmor, jer koliko ja dam tim mladim ljudima oni meni vrate pet puta više. Kad razgovarate sa mladim, neiskvarenim čovjekom vidite koliko voli to za šta se opredijelio i da bi dao sve tokom tih početnih koraka. Toliko se razlikuju od glumaca koji su u tom poslu 20 ili 30 godina, pa takve želje više nemaju. Ti mladi ljudi imaju veliku želju i jako su talentirani, pogotovo ove nove generacije. Jako mi je lijepo raditi sa studentima, pogotovo od kako sam otišao sa mjesta ravnatelja Trešnje. Tada sam razmišljao hoću li otići u neko kazalište, dvoumio sam se između nekoliko, ali je ipak pobijedilo predavanje na akademiji i zbog toga nisam požalio.
Postoji li nešto posebno na šta ukazujete svojim studentima?
Naravno da ima, mada preovladavaju neke konstruktivne glumačke upute, poput one da nigdje ne zatvaraju svoja vrata. Znam ih učiti da budu i licemjeri, ali svjesni i pozitivni. Naš svijet nije egzaktan, nagrade ne dobijaju uvijek najbolji. Ima jako puno ljubomore u našem poslu. Mnogo dobrih i talentiranih ljudi se nekako utopilo u rezignaciji zbog takvih situacija. I ja sam ih često doživljavao od strane svojih kolega. Mislim da je ta negativna ljubomora i najveći problem u našem poslu.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: tportal.hr / Matej Grgić