Ovogodišnji 37. regionalni Sureti pozorišta/kazališta u Brčkom, igraju se bez publike zbog poštivanja mjera pandemije, što je na koncu i zakonska obveza i za institucije i za građane. Općepoznata stvar u teoriji kulture pozorišne umjetnosti je da pozorište ne može bez društva, niti društvo kao sistem može opstati u bez publike. Tim povodom za Bilten (nastavak razgovora iz 5. broja) iz ugla sociologa i antropologa, svoje viđenje dao je dr. Srđan Vukadinović, sociolog, antropolog i redovni profesor na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli.
„Kada govorimo o uzajamnom odnosu DRUŠTVO I KULTURA, KULTURA I DRUŠTVO moramo istaknuti da je to dvoje ovdje uzajamno povezano kao jedna sinergija gdje ni u jednom trenutku nije bilo bez toga i te povezanosti i preplitanja. Čak i ti prvobitni pojavni oblici umjetnosti, koji su se odvijali u tim pećinskim oblicima u Alasku, Altamiri, pećini „Tri brata“ u Francuskoj, gdje mi tamo vidimo neke pećinske crteže, pećinske slike po tavanicama i po zidovima, bili su sprega.
Nije to bio taj nama danas znani estetski osjećaj tog čovjeka, nije ga on imao, što znači da čovjek praistorije nema taj estetski osjećaj, on se razvijao kroz vrijeme i kroz njegovo približavanje tim fenomenima, nego je to više bila veza sa životom. Sa preživljavanjem.
To je sinergija između rituala, kvaliteta života i umjetnosti. Specifična sinergija. Ta trijada tih pokreta. Tih radnji. Tog načina izražavanja tada.
Znači, ti ljudi prvobitne zajednice ili primitivnih društava, ovdje mislim na prvobitna društva, jer mi i danas imamo neka društva koja su primitivna i koja u plemenima žive tamo na nekim visoravnima planina.
I u toj prvobitnoj zajednici, znači, a mi se često pitamo zašto je umjetnost nastala baš tamo!? Pa zato što su pećine bile mjesta socijalizacije. Tamo su se obavljali ti rituali, što znači neko dođe i ima neku potrebu socijalizacije, da se druži. Samo ovdje moramo biti pažljivi … nisu to bili trgovi, trgovi su nastali kasnije i oni su nešto drugo i o tome ćemo na nekom drugom mjestu ili prilici.
To je bila pećina i tu su ti ljudi, ti religijski prvaci obavljali te određene religijske činove. Obrede. Rituale. I neko ima religijsku potrebu da obavi nešto, i on dolazi u tu pećinu. Obično su to bila dna, to su bili krajevi, obodi, nije to bilo na ulazu u pećinu, i zato su te slike i ostale. Zato su i u Alasku i Altamiri ti crteži i te slike po zidovima i tavanicama, ostale.
Oni su najobičnijim ugljenom rađeni ili materijalom od životinja, od onoga što su oni dobijali sušenjem životinja, to su bile te prvotne boje sa kojima su oni radili. Ili drvo; oni su znali da ga sagore pa naprave ugljen i da sa time crtaju.
Znači: taj koji dođe da obavi određeni ritual, on to radi u tom uglu pećine, u tom kraju pećine. On taj ritual obavlja da bi zadovoljio neke životne potrebe, pošto su to bila lovačka plemena tada, da bi on bio bliže nekom bizonu jer su bizoni bile osnovne životinje koje su oni tada lovili da bi prehranili sebe i svoje porodice. Ili su sakpljali neke plodove. I zato kad se on vraća prema izlazu nakon lova u pećinu on crta te životinje.
On crta te životinje upravo da bi zadovoljio taj ritual jer on misli da će mu ulov sutra biti bliži i na dohvat ruke. Da će imati više uspjeha ako to crta i zabilježi negdje na dnu pećine, obodu, plafonu pećine u kojoj boravi. Ali ne nikako na ulazu u pećinu jer to onda do danas ne bi moglo biti sačuvano. A sve to zbog toga da bi mogao da prehrani svoju porodicu koja je tada bila u plemenu, ili u rodovima, zavisi u kakvim su zajednicama već tada živjeli.
I mi kada vidimo te sjenke kako su oni to crtali na tim slikama i crtežima bizona ili nekim drugim životinjama, oni su pravolinijski. Pravolinijske su linije tih crteža, slika, ali negdje mi tu već vidimo i figuru gdje je posebno negdje nešto naglašeno, gdje je osjenčeno, upravo zato jer su tu ta mjesta gdje je on(lovac) s kopljem tu gađao tu životinju koju je crtao ne bi li je oborio.
Te životinje su bile jako snažne i nije išao samo jedan lovac, išla je grupa lovaca, te životinje su tad bile i jake i sposobne da izbjegnu ulov, a lovci su imali oskudno oružje, uglavnom koplja i strijele. Znači, on vjeruje u to da ukoliko vjernije nacrta neke njene ekstremitete, obično je to bilo oko butina ili vrata, on je tu gađao životinju. Dok ovo ostalo na crtežu je ploha, bijela površina, nema nikakvih nivoa karaktera onog slikarskog djela.
I on tom prilikom obavlja tu specifičnu sinergiju, što znači – društveni ritual, društvena potreba ili kvalitet života i umjetnost.“
Razgovarao: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković i Freepik