“32. proba” Bosankog narodnog pozorišta iz Zenice, kolektivni je autorski projekat nastao u režiji Lajle Kaikčije uz dramaturgiju Emine Omerović. Ukoliko, do sada, bosankohercegovačka pozorišta nisu imala najjasnija estetska opredjeljenja, pandemijom uzrokovani uslovi pozorišnog rada, očito nameću neku vrstu prinudne estetike: svjedoci smo tome da se rade predstave s malim podjelama, uz maksimalno korištenje kućnih resursa, jednostavnom scenografijom, kraćeg trajanja etc.
Zenička “32. proba” upravo jeste jedan od primjera takve predstave. Naša pozorišta danas su prisiljena na eksperimentisanje na putu pronalska mehanizma preživljavanja u vremenu koje je zabranilo gledatelja u teatru, a kad se u pozorištu igra pred praznom salom, to se zove proba. Zato je odabir “događanja probe” kao centralne teme ove predstave pokazatelj ambicije autora predstave da osvijetle unutrašnjost pozorišnog procesa. To je sjajan način da se gledatelju pokažu one svakodnevne pozorišne drame koje su u ovom vremenu prisutnije i teže nego inače, a koje se ipak evidentno potvrđuju kao nešto što je ipak donijelo i poneko dobro našem pozorišnom životu.
Treba se svakako radovati svakoj premijeri koja se uspije izroditi u ovako nesigurnom vremenu za pozorište, ali fokus neka bude na tome da se iz različitih naših pozorišta javljaju iskre kreativnosti za koje smo svi pomalo zaboravili, a koje nas podsjećaju da u pozorištu ima života naročito onda kad sve izgleda beznadežno, a on se vidi u energiji kojom se pristupa radu, u želji da se igra predstava kojom će se pobijediti jeza prazne pozorišne sale.
Glumci zeničkog ansambla Zlatan Školjić, Enes Salković, Nusmir Muharemović, Lana Delić i Selma Mehanović pokazali su dobru kolektivnu igru, ali su također svi oni, pojedinačno, pokazali neubičajene glumačke kreacije koje je rediteljica Lajla Kaikčija, uz saradnju dramaturginje Emine Omerović, uspjela ukomponovati u predstavu koja nosi neobičnu atmosferu: uz sjetu na sretnije pozorišne dane, ona nosi i neko zrno pozorišne nade. U tome je vrijednost ove predstave, jer to zapravo znači da će predstave možda biti drugačije, ali ne znači da će pozorišta biti manje.
Piše: Kemal Bašić
Foto: Dejan Đurković