Predstava počinje probom izvođenja crnogorske himne za svečanost koja se kasnije treba odigrati u školi. Na taj način se uspostavlja i okvir, radnja se proširuje sa događaja u jednoj školi na događaje u čitavom (crnogorskom) društvu, a priča o ukradenom novcu postaje priča u krađi, posljedicama i shvatanju riječi poštenje svakog od likova na sceni. Glumci, izuzev onih koji tumače likove domara, direktora i razrednice, igraju po dva lika, u prvom dijelu školarca koji treba da ide na ekskurziju, u drugom dijelu roditelja, pri čemu su ti likovi gotovo isti – razlikuju se samo u dvadesetak godina starosti. Oni njeguju iste ideale, imaju iste navike, i tek ponekom sitnicom odstupaju jedni od drugih. Na taj način nam se sugeriše i to kako je ovo stanje dugotrajno i kako su male šanse da se u budućnosti promijeni. Glumačka igra je dobra, ujednačena, sa finom, odmjerenom saradnjom na sceni.
Liješević pametno koristi kriminalistički žanr. Likovi, a ponajviše razrednica, sprovodeći istragu o nestalom novcu za ekskurziju, otkrivaju neke društvene devijacije, moralna posrnuća predstavnika društva (obrazovanja, vlade, kulture…), pa i kriminalne radnje koje uveliko prevazilaze onu krađu koja je inicirala istragu. Pri tome, valja nam naglasiti, razrednica nije tipični junak krimića, ona nema nikakvu moć ni posebnu sposobnost da omogući kažnjavanje počinitelja. Ona je sama, jedina na ovoj strani vrijednosti koju nazivamo poštenjem, bespomoćna u svijetu koji poštenje ima još samo u pjesmi, i to onoj najsvečanijoj. Njen slom na kraju, pristanak da ipak i sama bude dio onoga što je protiv njenih principa, vjerovanja i prefesionalne etike, užasna je poruka za sve nas, poruka da će nas, prije ili kasnije, nepošteni i korumpirani sistem uvući u sebe i učiniti jednim od njih.
Onako kako je prva predstava Susreta predstava o gradu, tako je i ova predstava o društvu. Kroz likove kontroverznog biznismena, članice Vlade, glumice, vlasnika turističke agencije… saznajemo da je strast za zaradom, karijerom i uspjehom nauštrb poštenja opšta pojava, kojih nisu lišeni čak ni ljudi s margine, oni kojima (još) uvijek nije pošlo za rukom da postanu uspješni, bogati i cijenjeni.
Korištenje himne za uspostavljanje okvira (predstava i počinje i završava himnom, baš kao što Sve se nekako preživi… počinje i završava jednom od himni Sarajeva) ove događaje i spoznaje uzdiže na nivo čitavog crnogorskog društva, te naglašavanjem stiha i čuvari tvog poštenja posebno naglašava još jednu groznu (kolektivnu) osobinu, licemjerje. Licemjerje i nepoštenje, pred Njegoševim očima.
Čuvari tvog poštenja nije predstava koja će promijeniti bilo šta ili bilo koga. Ona je tu tek da ponovo detektuje i podsjeti na ono što odavno znamo – poštenje živi samo pjesmama.
Piše: Elvis Ljajić