Predstavu sam u Brčkom gledala četvrti put. Igra ansambla u kojem su Dubravka Drakić, Branka Femić Šćekić, Božidar Zuber, Katarina Krek, Emir Ćatović, Pavle Ilić, Ivona Čović Jaćimović, Sanja Popović, Simo Trebješanin, Željko Radunović, Branko Ilić, je od samog starta od premijere složna, kompaktna. Igraju podržavajući jedni druge. Nakon premijere glumica Branka Femić Šćekić mi je rekla da je na premijeri imala doživljaj koji je imala na diplomskom ispitu, da se odvaja od poda.
Nakon izvođenja u Brčkom kaže da je sada daleko opuštenija, da se odnos prema ulozi ne menja, a da igra zavisi od kolektivne koncentracije ansambla. Oni uživaju u igri a igraju vrlo koncentrisano.
Tekst predstave nastajao je tokom procesa proba, polazište je stih crnogorske himne ”čuvari tvog poštenja”, Liješević, citirajući Malera koji kaže da tradicija nije obožavanje pepela nego održavanje vatre, nas pita šta mi danas činimo: obožavamo pepeo ili držimo vatru?
Pita nas duhovito ozbiljno i gorko u isto vreme. Jedan razred, jedna proba hora uoči priredbe za Dan državnosti i nestaje novac koji su učenici skupljali za svog druga koji nema uslova da ide na ekskurziju. Kada novac volšebno nestane sva prljavština počinje da isplivava, sve ono što se tek krhkim konvencijama drži pod tepihom. U suštini ovo je komad koji nas suočava sa pohlepom, jednim ružnim i smutnim porivom koji, ako gledamo istoriju civilizacije, gotovo nikad ne pogne glavu.
Dramaturškinja Stela Mišković priču postavlja spontano, okretno. Tekst je živ i blizak nama u gledalištu.
Liješević režira inteligentno u svom stilu – trudeći se da bude nevidljiv, da se skloni iza glumačkih kreacija. Režija je vešta, rešenja su efektna i jednostavna- deca u drugom delu predstave postaju svoji roditelji. Liješević dobro orkestrira energiju glumaca. Kao reditelj ne trpi viškove, on vam predaje pažljivo ispričanu priču koja vašu pažnju drži živom. Uvek svoje predstave gleda iz publike, kao samorefleksiju.
Scenografija Gorčina Stojanovića jednostavna i efektna – hor stoji na visokim stepenicana, na kojima se odvija čitava predstava koje su za mene pre svega one na Lovćenu koje vode do Njegoševog mauzoleja.
Njegove oči sve nas posmatraju sa visine.
Muzika Ramba Amadeusa, koja je variranje melodije crnogorske himne, daje zabavan i nadrealan okvir našoj priči.
Živa predstava, poput ognja koja, ako govorimo o ovim našim prostorima, postavlja prava pitanja i poziva vas da se ne bojite da uđete u oganj. Da se manete obožavanja pepela.
Piše: Nataša Gvozdenović