Dvije su kazališne predstave, nastale u protekloj sezoni u pozorištima Crne Gore, proputovale pozornicama Regiona i izazvale zanimanje među poklonicima teatra. Jedna je nastala u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju, premijerno je izvedena sredinom oktobra lani i igra se s podnaslovom „Dokle pogled seže„. Rezultat je zajedničkog autorskog rada glumačkog ansambla i redateljsko – dramaturškog dvojca Arpad Scilling i Bence Biro, oni su ponudili situacije i karaktere a potom se improviziralo na zadate teme. Priče protagonista – glumaca oslikavaju našu suvremenost, surovu stvarnost tranzicijskog doba i liberalnog kapitalizma, oni „ sanjare i kroje planove, iako nisu sposobni procijeniti što je realnost, ne mogu stati na svoje noge i svatko očekuje pomoć od drugoga, traže među sobom pomoć ili bilo kakvo rješenje kako bi opstali, ali na kraju ostaju sami sa svojim patnjama“, ocrtava te likove sam Arpad Scilling.
Druga je stigla i na 34. Susrete u Brčko, u produkciji Gradskog pozorišta Podgorica, zove se „Čuvari tvog poštenja“ i autorski je projekt sve prisutnijeg na scenama ovog podneblja, redatelja Borisa Liješevića, dramaturginja je Stela Mišković. Brojni glumački ansambl predvodi izvrsna Dubravka Drakić, scenograf je Gorčin Stojanović, kostimografkinja je Tijana Todorović a kompozitor Rambo Amadeus. Liješević kroz predstavu preispituje neke osnovne vrijednosti u društvu, nekada i sad, fokusira se na stih iz crnogorske himne koja počinje: „ Oj, svjetla majska goro / majko naša Crna Goro / sinovi smo tvog htijenja / i čuvari tvog poštenja.“ Središnje mjesto je dakle upravo taj stih „ čuvari tvog poštenja“, analizira se, secira i propituje što je od tog, kultnog mjesta crnogorske tradicije, danas ostalo.
„Šta odlazi u tradiciju, a šta ostaje u životu? Šta je s tim našim poštenjem, gdje je ono danas i na koji način mi danas nosimo taj kult? Kao opterećenje, nužno zlo ili nešto drugo?“ To su, sažeto rečeno, pitanja koja pred nas, u zanimljivoj i intrigantnoj kazališnoj storiji, iznosi Boris Liješević i njegova autorska ekipa. Sve počinje vrlo bezazleno i nevino, usred jednog razreda u srednjoj školi, državni je praznik, na muzičkoj smo probi svečanog izvođenja državne himne i najednom nastane tajac, šok i iznenađenje – dogodila se krađa, nestali su neki novci, kreće istraga. Minuciozno i anatomski precizno pred nama defiliraju prizori i scenske slike u kojima se raspliće sve ono brižljivo skrivano i čuvano od oka javnosti: nasilje i neka prirodna okrutnost što vlada među tom djecom kada se okome na najslabije među njima, želja za izbjegavanjem odgovornosti, neposluh – ujedno, nisu pošteđeni ni njihovi roditelji, isti glumci sada su u rolama njihovih očeva i majki, razotkriva se svo njihovo licemjerje i pomaknut sustav vrijednosti u kojem novac i jedino novac igra bitnu i važnu ulogu, odgoj i obrazovanje njihove djece na posljednjem su mjestu. Naravno, ne nedostaju ni oštre osude stanja u državi, u kojoj ništa osim njih ne valja i gdje vlada pravilo da su zakoni tu da se ruše, ponavljaju se i slike nasilje, sada prema nastavnici koja se jedino suprotstavlja njihovim nastojanjima da sve izglade i gurnu pod tepih, krađa novca čak pada u drugi plan, važan je utisak koji će oni ostaviti jedan pred drugim. Na kraju, kao deus ex machina, pojavljuje se rješenje u vidu tajkuna koji će sve popraviti svojim darovnicama, odnosno sve je moguće kupiti novcem pred kojim se svi klanjaju.
Krivac, mladi kradljivac, u finalu priznaje nedjelo počinjeno iz dobrih pobuda – zar put u pakao nije popločan dobrim namjerama? – no tajkun, spasitelj i dobrotvor ga kori: sljedeći put nema priznanja! Gorak je i trpak crnogorski kazališni poučak obje ove predstave: jedna nas vodi stranputicama naših života u vremenu u kojem se nismo snašli i koje nismo uspjeli shvatiti pa su otuda i naši životi u njemu upropašteni i uništeni, druga nam ostavlja malo nade jer ukazuje da niti među našom djecom te nekadašnje vrijednosti poštenja i časti baš nemaju prođu, a niti se mi sami svojski trudimo da tu nešto promijenimo. Poučak je to teatra o životu kojeg živimo koji bismo ipak trebali prigrliti, dok još nije kasno.
Piše: Mladen Bićanić