Sa jugoslovenskom zastavom u ruci Jasna Đuričić trči u krug do iznemoglosti čak i kada se svjetla pozornice ugase. Nadahnuto i inspirativno je donijela lik najveće jugoslovenske pop folk zvijezde u predstavi koja najviše govori o nama i identitetu koji se uzdizao iznad nacija.
Kažu da je reditelj najteži zadatak dodijelio upravo Vama. Da li je bilo zahtjevno odigrati Brenu najbližu današnjoj, a da ne upadnete u zamku imitacije?
Bilo je u tom smislu zahtjevno, ali mi je zbog toga bilo i provokativno. Raditi Brenu kakva je danas podrazumijeva da se mora povesti računa i o spoljašnjem izgledu, načinu kako ona razmišlja. Ja igram tu savremenu Brenu ili Brenu biznismenku na nekakvoj ivici. To nije imitacija, ali je neka čudna kombinacija. Idem po nekoj granici i to mi je kao glumici u ovim godinama bilo veoma zanimljivo.
Da li znači da Vam je ta uloga bila neki novi izazov?
Da, nisam imala ništa slično prije. Ipak je legenda u pitanju. Apsolutno svaki čovjek u cijelom regionu, na teritoriji bivše Jugoaslavije, ali a i šire, zna apsolutno sve o Breni. Baš mi je to bio izazov.
Kakav je osjećaj pobudila činjenica da Vas je na premijeri predstave iz publike gledala osoba čiji lik igrate u predstavi?
Čudan je to osjećaj bio. Rijetko se kada u karijeri dogodi tako nešto. Uglavnom igramo istorijske ličnosti, kada imamo neku vremensku distancu naspram događaja i lika. Nezahvalno je kada glumac dobije zadatak da igra čovjeka koji je živ i zdrav, a da ne govorim o tome da dođe na premijeru. Čini mi se da smo svi zajedno to pametno vodili. Prije svega je dobro napisano, a onda i igrano. Jeste nam bilo čudno, ali mi se čini da je samoj Breni bilo još čudnije na premijeri. I ona je sama govorila o tome. Onda, kada je prošlo neko vrijeme, nekih dva mjeseca od premijere, došla je potpuno inkognito na predstavu sa prijateljicama. Poslije smo sjedili i pričali krajnje prijateljski i to je bila prava stvar. Zapravo, tek tada je ona vidjela predstavu na pravi način. Na premijeri je bilo dosta medija i nije bila tada u stanju da prati. Njoj je bilo teže nego nama na premijeri. Tek drugi put je to bilo kako treba, a i mi smo bili mirni i sa uživanjem smo igrali.
Iako nosi takav naziv, predstava Lepa Brena prodžekt nije toliko predstava o Breni koliko o svima koji su se identifikovali kao Jugosloveni. Kako biste Vi opisali ovu predstavu, šta ona predstavlja iz Vaše perspektive?
Upravo to što ste i kazali. Manje više, to je debata o nečemu što je bilo, nešto što smo živjeli, ali isto tako i šta živimo sada. To nije samo priča o Breni niti je to samo priča o Jugoslaviji, nego je to priča i o tome gdje smo se sada našli, pa i o nekakvoj zajedničkoj budućnosti. Predstava priča o mnogo aspekata današnjeg trenutka, naših današnjih društava. Vlada Aleksić je veoma dobro prepoznao da bi baš kroz lik Brene bilo dobro pričati o ovim drugim stvarima.
Predstava je pridobila medijsku pažnju i prije premijere, a i nakon nje. Kako je sama publika reagovara, koliko se njima svidjela?
Publika jako uživa zato što smo veći dio predstave mi u direktnom kontaktu sa publikom, ja pogotovo. Jako mi je žao što u Brčkom nije bilo publike jer je sve bazirano na interakciji između publike i nas. Publika jako dobro reaguje, smiju se tačno tamo gdje je potrebno. Kasnije, u drugom dijelu, publika ušuti i stvori se najfinija pozorišna tišina. Ljudima se to jako dopada, a da je provokativno to jeste sigurno. Prva ja bih išla da gledam predstavu Lepa Brena. Ne bi mogla da izdržim da ne vidim šta je to. Očekivanja, u devedeset posto slučajeva, su da je to predstava zabavnog karaktera. Očekivanja najšire publike su da se tu mnogo pjeva i igra, da je to nešto šaljivo i lako. Ali naša to uopšte nije. Zato ljudi budu iznenađeni. I to iznenađenje je pozitivno. Mi smo stalno rasprodati, predstava se igra na kartu više. Imamo ljude koji su, po više puta, gledali predstavu. U globalu, mogu da kažem da su reakcije jako dobre.
Kada već razgovaramo o reakcijama publike, nedavno ste u jednom intervjuu izjavili da nakon 30 godina veoma dobro znate procijeniti kada je aplauz kurtoazan, a kada dolazi iz srca. Koliko je bitan taj aplauz, pogotovo onaj iz srca, tim više što se ovogodišnji Susreti pozorišta u gradu teatra igraju bez publike, pred praznom salom?
Veoma je važan taj aplauz. Svim glumcima je važan, ali upravo ta razlika između aplauza je nešto što omoguvaća da idemo dalje. Kada je aplauz iz duše, to je energija koja se vraća, isplati se sav trud koji je uložen kada glumac čuje takav aplauz, kada vidi da ljudi aplaudiraju iz srca, on se napuni energijom i dobrim vibracijama. To je prava razmjena između gledaoca i glumca. Kada te stvari izostaju, kada je aplauz samo formalan, onda od toga niko nema koristi, ni gledalac ni glumac. Najljepše je kada se ovako nešto dogodi, pa kada pođete kući ponesete to u srcu, mislite o tome. Potom se za par dana opet nečega sjetite i to su prave stvari. To je nešto zbog čega ja radim ovaj posao. To je meni uvijek bila najveća nagrada.
Kada već spominjemo nagrade, odnosno reakcije na ono što radite, ne mogu, a da se ne prisjetim da su prije nešto više od dva mjeseca za Vas pisali da ste pokorili crveni tepih u Veneciji, na 77. Međunarodnom filmskom festivalu. S druge strane, ozbiljni kritičari su uputili brojne pohvale i na račun projekta na kojem ste radili, ali i glumaca, Vas pogotovo. Koliko su te kritike bitne i kako ih Vi doživljavate?
Nije ovo nešto što mi se dešava prvi put, ali to je veliki film u kome igram naslovnu ulogu, tako da je značaj još veći. Kritike su fenomenalne, nagrade stalno stižu. Festivali se svakodnevno održavaju, naravno online. Prije nedjelju dana dobila sam nagradu i u Egiptu, film također. To mi je uvijek potvrda da to što radim vrijedi svuda. Uvijek mi je to bio moto, da nema veze gdje čovjek živi, gdje radi, nego gdje god bio i šta god radio treba da radi da se ne postidi nigdje u svijetu. Tome učim i svoje studente. Svi smo skloni da govorimo kako ne možemo nešto raditi jer nemamo mnogo para, jer smo siromašna zemlja. To nema nikakve veze. Kakve veze imaju pare sa tim kako neko radi? Ali, to je ipak nekakav lični odnos, prije svega prema sebi, odgovornost pa i kritika prema sebi. Ne treba sebi dozvoliti da se utopiš, stopiš, da padneš. Treba naći snagu i ići dalje. Ja smatram da smo mi na ovim prostorima veoma talentovani, pametni, inteligentni, a druga je stvar gdje smo se rodili, tu ne možemo ništa. Ali ako smo dobri možemo ravnopravno, rame uz rame, da stanemo uz bilo koga u svijetu. Naravno, sa pozorištem to ide teže. Sa filmom je mnogo lakše jer oni putuju po festivalima i onda je lakše da dođe do te vrste komparacije. Mada smo u svojoj prošlosti i sa pozorištem bili svuda po svijetu, osvajali nagrade i ostavljali ljude zapanjenim.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković