Druga predstava iz takmičarskog dijela XXXIV Festivala pozorišta/ kazališta u Brčkom „Čuvari tvog poštenja“, autorski je projekat Borisa Liješevića. Predstavu je izvelo „Gradsko pozirište“ Podgorica, a u Brčkom se odavno ne pamti ovakva pozitivna, propitkujuća, samopropitkujuća, tegobno-relaksirajuća i mučno-vesela predstava o nama onakvima kakvi jesmo. Tekst, gluma, režija, drama, politički, socijalni, ekonomski i kulturološki fenomen ove predstave naprosto gledaoca u sali uvlači u sebe kao živi pijesak, i gledalac po automatizmu apsolutne samoidentifikacije postaje dio najozbiljnije igre na svijetu – koja se zove teatar, a teatar ulazi u gledaoca kao voda u prazno korito presušene rijeke. Car je go! Kontrapunkt Ibzenu! Nakon 100 samoće, 100 obmane, 100 nalickanog licemjerja, pozorište ovdje progovara o samom sebi iz samog sebe. I to je naša stvarnost, i to smo mi, i to je onaj momenat u teatru kad se predstava izlije iz svog korita, ponese sve sa sobom, a u toj katarzičnoj katastrofi ne zna se ko je srećniji i opijeniji otkrićem smisla u besmislu, besmislenim traženjem smisla istine, varte i etike, u pepelu koji je ogledalo naše stvarnosti.
Autor Liješević stihom iz crnogorske himne „čuvari tvog poštenj“ proziva jednu od najvažnijih tekovina crnogorske tradicije – poštenje!
„Crna Gora je sredina u kojoj je, tokom prethodnih vjekova, poštenje postalo kult. Zašto? Različite sredine do kulta uzdižu različite kategorije: poredak, prirodu, ekologiju, sport, trgovinu, dizajn, dok smo mi do kulta uzdigli – poštenje. Svi odgovori su uvijek u geografiji. Naši preci su živjeli u sredini u kojoj nije bilo dovoljno hrane, obradive zemlje, blaga, sredstava za život. Kult poštenja čuvao je zajednicu na okupu. Držao je u životu. Ljudskost je čuvala egzistenciju. Danas su se vremena promijenila, i u odnosu na ta vremena svega ima na pretek. Usljed promijenjenog socio– ekonomskog momenta mijenja se i način života. Šta odlazi u tradiciju, a šta ostaje u životu? Šta je s tim našim poštenjem, gdje je ono danas i na koji način mi danas nosimo taj kult? Kao opterećenje, nužno zlo ili nešto drugo? Maler kaže tradicija nije obožavanje pepela, nego održavanje vatre! Ako govorimo o našem odnosu prema poštenju, pitanje je što mi danas radimo.
„Da li obožavamo pepeo ili držimo vatru?“, pita se i odogovara Boris Liješević.
Nakon predstave je foajeu Doma kulture Brčko održan Okrugli stol, sa moderatorom Dževdetom Tuzlićem, koji je ovaj put imao moderatorsku muku – kako poentirati okurgli stol, jer se govor o predstavi od strane kritike i publike, i igra predstave nakon igranja u dvorani, spontano i apsolutno nehinjeno nastavila i za vrijeme održavanja okruglog stola. Biće da ispod svakog pepela ipak ima neka žiška istine koja čeka da plane!
Dr. Almir Bašović, slektor XXXIV regionalnih Susreta BH pozorišta/ kazališta u Brčkom: „Mislim da za ovu predstavu ne treba puno pričati otkud ona na festivalu koji za moto ima „Grad u teatru – teatar u gradu“. Ibzen prvi građanskoj klasi nudi sliku na koju ona nije navikla. U pozorištu oni su dolazili gledati sebe. Otprilike, stoljeće kao bezgrešne, idealne. Ibzen prvi baca rukavicu u lice, on prvi propituje stvarne vrijednosti građanskog društva i dovodi ih u pitanje. Gledajući predstavu palo mi je na pamet otprilike ovo – blago Ibzenu! On je barem imao protiv koga pisati i raditi. Ova predstava je jedan od tih lijepih dokaza da mi zaista više nemamo konsenzusa ni oko jedne temeljne vrijednosti koja je građansko društvo činila društvom…“
Branko Ilić, glumac u predstavi „Čuvari tvog poštenja“: „Kad smo počeli zapravo da radimo na predstavi Boris Liješević je bio, zapravo zaprepašten koliko smo mi spremni na kritiku društva, sebe samih u tom društvu, ne izbjegavajući ništa. Onda se on vratio s jednom temom koja je objedinjavala sve to i mi smo ga spremno dočekali i kroz improvizacije došli do ovih rješenja koja vi sad gledate“.
Nikola Šimić Tonin, književnik i novinar: „Potpisujem sve ove riječi što je rečeno i posebno me se dojmilo – ko je jedan sat radio na nastavi i vidio stanje unutar škola, zna da je stanje među njima još gore nego u predstavi, rječnik je, ajoj, ajoj, daleko gori, ti njihovi međusobni odnosi što sve rade jedni drugima. Prva mi je misao koja je pala, su riječi Duška Radovića – Tucimo svoju djecu kada primijetimo da počinju ličiti na nas. Mi smo očito zakasnili, više to nije ni prigoda, a i tučom se ne postiže ništa. Ali nas tuku i opominju ovakve predstave. Čak najgore što sam očekivao – ići će se s nekim tim oblikom da pobjeđuje taj neki pravedni zaključak. Međutim, pobijedila je istina. Ova nam predstava donosi golu istinu. Toliko su dočarani vjerno likovi da jednostavno prepoznajemo i stanje i likove, i unutar toga, i onda na kraju nam se to i dopada…“
Svetislav Jovanov, dramaturg: „Mislim da je ovo jedna važna predstava. I rukopis Borisa Liješevića – meni se čini da je ovde spojio na jedan veoma efektan način i improvizaciju, jednu čvrstu radnju. Mislim da je deo te inspiracije poneo i sa onog mesta gde radi, uglavnom stvara. Čitavo vreme gledajući ovu predstavu… i ne govorim sad o dokumentarnosti. U jednoj zemunskoj školi delovao je jedan višenedeljni bunt roditelja, profesora koji su odbijali da prihvate smenu direktora zemunske gimnazije i na kraju je čovek sam odstupio da ne bi doveo u pitanje funkcionisanje škole. To je, ustvari, jedini akt klasne borbe u Srbiji ove jeseni bio. Što se tiče predstave, meni se čini da neku simboličku oksnicu predstave čini dio o himnama. Čini mi se da su sve himne, naravno svih ovih novih zemalja, kao što je i svaka himna jedna vrsta projekcije, idealne projekcije o sebi. To jest, idealne projekcije tog naroda o sebi. I mislim da bi takođe bilo vrlo zanimljivo videti tako neke predstave o ostalim himnama. Mislim da se ni jedna ne bi dobro provela, mislim od „Bože pravde“ pa nadalje. Koliki je, ustvari, taj jedan opšti pad moralnih vrednosti prisutan u svim sferama, a ova škola vrlo dobro pokazuje jer obuhavata školu i porodicu. Malo šta je još ostalo, i kafana još je ostala ključna institucija, što reče moj prethodnik. Najbolja rečenica koju sam ove godoine čuo – jedan stari gospodin, član vladajuće partije u Srbiji je meni rekao, žaleći se kako je čitava opozicija prebegla u vlast, rekao je jednu fenomenalnu rečenicu, ja se izvinjavam – Jebo te, ako su oni mi, ko smo onda mi?!
Piše: Suvad Alagić