Reditelj i autor predstave «Čuvari tvog poštenja», nastale u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice, Boris Liješević teatarsku scenu i ambijent komada pretvara i doživljava kao svojevrsni istraživački labaratorij. Tako je, gotovo, sa svakim komadom kojem daje autorski pečat. Publika na Susretima pozorišta / kazališta je mogla da vidi na brčanskom XXX Festivalu, 2013. godine, njegov projekat «Očevi su gradili», u produkciji podgoričkog CNP, nastao po identičnoj stvaralačkoj matrici. Inspirativnost za pozorišnu predstavu podgoričkog Gradskog pozorišta Liješević je našao u crnogorskoj himni «Oj, svijetla majska zoro», koja je inače predmet mnogih sporenja, odnosno jednim stihom u njoj «Sinovi smo tvog stijenja i čuvari tvog poštenja».
U kazališnom labaratoriju su istovremeno nastajali i tekst i predstava. Dopunjavali su i nadograđivali jedno drugo. Pripremajući državnu himnu za obilježavanje jednog datuma, što je uvijek bila visoko cijenjena «patriotska dužnost», jedan razred sakuplja novac da pomogne svoga siromašnog druga, kako bi sa njima mogao ići na eksurziju. Ali, u patriotskom zanosu novac nestaje i pokazuje se da iza iskrenih namjera pojedinaca u društvu, u ovom slučaju učenika, postoje i oni čijoj pohlepi nema granica. Intoniranje državne himne uz obaveznu, neuvjerljivu desnu ruku na srcu, je samo blef i pozerstvo manipulanata i prevrtača koji šminkom nastoje prikriti svoju pohlepu. Zapravo, nastoje pažnju javnosti usmjeriti sa stvarnog krivca na nekoga drugoga. A svoje radnje uvijaju pod plašt patriotizma i čuvara „državnog poštenja“. Na jednoj strani prenaglašeni patriotizam, a na drugoj nezaježjiva pohlepa su dva kraka jedne vještački stvorene slike posttranzicijskih društava, kakvo je crnogorsko, ali i gotovo sva druga u Regionu. Na taj način pohlepokratija vlada u društvu paralelno sa partiokratijom i jedna drugu nadopunjuju. Štaviše hrane jedna drugu. Jedna bez druge ne idu. Zajedno itekako dobro funkcionišu.
U kazališnoj imaginaciji kroz kritiku jednog konkretnog društva, onog crnogorskog, i dvostrukih standarda ponašanja zapravo se daje kroz teatarski znak kritika kompletnog savremenog društva. Jako složena je priča o pohlepi, a još složenija o načinima njenog prikazivanja od nosilaca iste. Samim tim ju je teže otkriti i sankcionisati. Po Liješevićevom dramskom rukopisu stvar se može identifikovati kroz složenost s jedne strane, a s druge njenu ispoljavajuću jednostavnost. Ali, to je u umjetničkom ili nekom drugom spoznajnom dijelu jako teško ostvariti. I reditelj podgoričke predstave uspijeva da objedini, zajedno sa glumačkim protagonistima, jedinstvo scenske jednostavnosti kada pokazuje i «dramski opisuje» taj izvitopereni društveni fenomen, sa složenošću kada nastoji skenirati krivce i naglasiti jedan od tih kancerogenih momenata društvenog tkiva.
A kancerogeni momenti kao urušavajući u jednom društvu gomilaju se i multiplikuju iz jednog slučaja. Sasvim je nebitno je li taj slučaj učenička eksurzija ili nešto drugo. Onako kako se raspada ideja i namjera da se ide na eksurziju raspadaju se i državne institucije, pa i država. Na identičan način kako se vještački održava ideja o učeničkoj eksurziji vještački se održava i država. A tu izvještačenost i nestabilnost proizvodi licemjerje i neiskrenost aktera bitnih društvenih zbivanja u jednom realitetu. Čim se neko zaklinje u zaštitu državnih interesa, čim neko izvještačeno drži ruku na desnoj strani grudi kada se svira himna, čim se na prospekte i fascikle, a pogotovo one u kojima se drži ušteđeni ili prikupljeni novac, tiska državni grb treba znati da je riječ o najobičnijem blefu, laži i prevari. Čim se neko zaklinje bogom i državom da je ono što govori istina, a priča o svom biznisu ili odlukama koje treba donijeti ne treba mu mnogo vjerovati. Zapravo, nimalo mu ne treba vjerovati. Takvo stanje, koje je slika i prilika jednog konkretnog društva i svih njegovih slabosti potpuno uvjerljivo, jasno i precizno donosi predstava „Čuvari tvog poštenja“.
Govoriti jednostavno o složenim stvarima teško da je moguće ako se u projekat ne uključuje i doza humora, satire ili ciničnosti. U navedenoj trijadi svaka struktura je strukturno različita, ali u nekom trenutku funcioniše jedna, u drugom druga, a u trećem treća. Iz podgoričke predstave provijava humor sa zadrškom koji je posebno efektan kada naglašava posttranzicijske bolesti savremenog društva, i njegove nusprodukte. A jedan od njh je ljudska pohlepa koja je upakovana u specifični licemjerni i bleferski celofan. U takvom ambijentu miris novca ruši sve tradicionalne vrijednosti pa čak i u društvima koja se zaklinju na poštenje, ali teško prepoznaju čuvare istoga.
Za koncept predstave kakva je «Čuvari tvog poštenja» i uspješno izveden dramski eksperiment u istraživačkom labaratoriju Borisa Liješevića mora se izmati homogena i uigrana glumačka postava. Gluma ne smije u takvom projektu biti nigdje prenaglašena. Mora pomirljivim scenskim sredstvima srednjeg puta pratiti i jednostavnost i složenost radnje, zaklinjanja u lažne i stvarne ideale, realnost od imaginacije, pozerstvo od stvarnog uvjerenja u opravdanost nečega što se radi. Jer, drugačije i ne bi funkcionisao projekat. U predstavi Gradskog pozorišta iz Podgorice je vidljivo da su reditelj i glumačka ekipa djelovali kao jedan uigran tim sa sličnim stvaralačkim senzibilitetima, kako tokom rada na predstavi, tako i tokom prikazanja i na festivalskoj pozornici Susreta pozorišta / kazališta.
Piše: Srdjan Vukadinović