Stih iz crnogorske himne „Čuvari tvog poštenja“proziva jednu od najvećih tekovina crnogorske tradicije –poštenje! Poštenje je i tema ove predstave. Kako je teklo građenje predstave, građenje priče o poštenju?
Teklo je vrlo neobično. Boris Liješević, reditelj ove predstave je došao na prvu probu na koju su bili pozvani svi glumci iz ansambla. Vrlo zanimljivo je rekao da je raspoložen da radi sa svima nama, ali kome je plezir, kazao je, neka odustane , a kome je plezir neka izvoli. Meni je bio plezir od prve probe pa do večerašnjeg igranja. Ovo je dragocjena predstava u kojoj svi uživamo u igranju.
Počelo je tako što je on došao na ideju da pravimo priču o crnogorskom poštenju. Ali to je tako široko, da smo svi u mraku tražili svjetlo i izlaz, pa smo tako davali svoje viđenje poštenja, neke svoje primjere iz života.
Onda je neko od kolega pomenuo kako njegovo dijete iz muzičkog za ocjenu mora da odgovara himnu. Tu su počeli neke improvizacije i odatle je sve krenulo.
Boris je jednog dana dao zadatak, čime i počinje predstava, da mi igramo djecu koja u horu treba da proslave Dan nezavisnosti, a u drugom činu ćemo igrati njihove roditelje.
Svakog dana smo improvizovali, poslije čega su Stela Mišković (dramaturg) i Boris te snimke preslušavali tokom noći. Što je dobro su zapisivali, što je loše odbacivali. I tako sve do dana premijere kada smo dobili gotov tekst.
Tako je tekao taj proces, a iznutra je bilo izuzetno živo, bogato i zaigrano.
Predstava je dosta hrabra?
Jeste, napravili smo predstavu koja se tiče svih nas. Glumaca, cijelog tima, ljudi koji žive oko nas, naših porodica, društva. I gledaoci je tako i percipiraju. To je predstava koja je slika i prilika naše svakodnevnice.
Gdje je danas poštenje?
Svuda osim u našoj predstavi (smijeh). Ima poštenja, ima poštenih ljudi. Valjda je u onome da je čovjek čist pred sobom u tome šta odlučuje, šta želi i šta je sve spreman da uradi da bi to postigao. Valjda je u onome da čuva drugoga od sebe.
Koliko je vremena trebalo da se spremi predstava?
Preko mjesec dana intenzivnih proba od osam sati.
Predstava je već i nagrađivana?
Sa ovom predstavom smo obišli puno festivala u rRegionu što je dragocjeno za nas glumce i za naše pozorište. Da i kolege i publika vide da naše pozorište ima vrijedan ansambl i predstave koje vrijede, koje publika voli.
Da bi predstava bila uspješna, glumci moraju napraviti povezanost sa publikom. Da li ste osjetili da ste tu povezanost napravili večeras sa brčanskom publikom?
Mislim da jesmo. Ovo je jedno od igranje u kojem smo jedni u odnosu na druge bili vrlo fokusirani. Razmjena između nas je bila intenzivna. Takav nam je utisak bio odmah nakon igranja. Čini mi se da je publika ispratila to jer reakcije su bile umjerene i tačne. Nije bilo večeras, ali desi se ponekad, da bude neke histerije, ljudi se valjda prepoznaju pa od neprijatnosti taj smijeh bude još intenzivniji i jači. Publika je ovdje jako lijepo reagovala. Meni je večeras ovdje bilo vrlo prijatno.
Predstavu krasi i pjevanje himne na kraju, koju je ansambal večeras otpjevao, čini mi se, od srca.
Inače kažu da glumac kad pjeva treba, ustvari, kao da govori, da stvara slike. Ja na kraju, pogotovu u tom stihu „nas krasi sloga“, stvarno zamislim da publika koja je u sali i mi na sceni od srca doživljavamo te riječi i mislimo o istom. Da imamo lijep život i da jedni drugima želimo dobro.
Što se tiče glume, da li je ona danas po Vama umjetnost ili samo služi za zabavu drugih?
Moguće je da je to neka površnost koja je prosto u stvarnosti. To da se nema vremena, da se mnogo žuri, na brzinu sve napravi kako bi se zaradilo, i onda to ne može da ima neku dubinu i smisao. Oko sebe imam ljude, kolege koje šalju neke više poruke. S druge strane ljudi od nečeg moraju i da žive pa možda neko izabere da samo zabavlja. No ako je dobra predstava vjerujem da ima publike. Ljudi stvarno vole da dođu u pozorište da vide dobru predstavu. Teško je kad ih odviknete od dobrih predstava. Onda se publika osjeća da je izdata i neće više da dolazi, pa je veći napor potreban da se publika vrati u pozorište. Ali kad postoji kvalitetna predstava koju ljudi mogu da razumiju, da dožive, koja ih se tiče, onda ima publike.
Razgovarala: Sanita Jerković Ibrahimović