„Čuvari tvog poštenja“ stih je iz crnogorske himne „Oj, svijetla majska zoro“ koji Vam je poslužio kao polazište za nastanak predstave koja je u cijelosti autorski projekat Borisa Liješevića. Glumci su na osnovu ovog teksta gradili svoje karaktere, tako da su paralelno nastajali i tekst i sama predstava. Kako je izgledao taj proces rada?
Prvo da kažem da za nas veliko zadovoljstvo i čast predstavlja gostovanje na ovom festivalu, posebno kada smo svjesni da na naše zadovoljstvo i zadovoljstvo publike naša predstava putuje po Regionu i pomjera ono što se zove lokalni ili gradski prostor. Pošto smo članovi Gradskog pozorišta, negdje nas pomjera u tom smislu da promišljamo regionalno, bez obzira što smo članovi ili što igramo u predstavama Gradskog pozorišta, to ne znači da nećemo na festivalima prikazati i sve ono što se na crnogorskim scenama zbiva. Boris Liješević je divan reditelj koji je rođen u Budvi i ja ga znam i tokom studija i nakon studija i nije me iznenadio njegov ovakav pristup temi, zato što ga znam još sa Sterijinog pozorja mladih, gdje sam ja sa profesorom Borom Sjepanovićem, kao njegov asistent, dolazila godinama sa studentima, a Boris je radio na Sterijinom pozorju mladih i znala sam da će on se potruditi da mi kao glumci, da ne kažem pretenciozno, ravnopravno učestvujemo, ali na zaista jedan vrlo aktivan i angažovan način u onome što se zove stvaranje predstave. I to na način da mi imamo mogućnost izbora i imamo s druge strane njegovo ogromno povjerenje. On nas je vodio onako mudro, rediteljski, a za nas kao glumce bio je veliki izazov da ispunimo njegova očekivanja. Taj proces je trajao skoro tri mjeseca. Njegova inicijacija je bila da mi zapravo kroz improvizacije dođemo do onoga što će biti konačan rezultat i na naše ogromno zadovoljstvo mi smo u tome i uspjeli. Njegova inicijacija je bila, pošto je zaista vrlo širok pojam poštenja koje se pominje, a čuvari tvog poštenja je opšte mjesto na svim našim prostorima, najčešće se pozivamo na njega, kunemo se na čast, na poštenje, na moral, ali manifestacije iza svega toga su u odnosu na svakog od nas pojedinačne. I manifestacije u kući, i u društvu i na poslu. Ono što jeste mudro bilo to je što je Boris odabrao kontekst kroz koji ćemo mi progovoriti, a ono što je meni inspirativno kao roditelju jeste kontekst budućnosti. Šta mi sada možemo, kao pojedinci, uraditi? Ne kako je bilo do sada, kako je to bilo u prošlosti, jer taj stih je iz himne koja je nastala u prošlosti. Mi imamo jednu divnu knjigu, ne znam jeste li čuli za nju, napisao je Marko Miljanov, koji je bio prvi gradonačelnik Podgorice, i zove se „Primjeri čojstva i junaštva“ u kojoj su u kratkim pričama opisani slučajevi njegovih savremenika, gdje je on kroz anegdotski pristup ispričao šta zapravo znači čojstvo i junaštvo. Puno smo razgovarali o tome i junaštvo je da štitiš sebe od drugih, a čojstvo da štitiš druge od sebe. E, to negdje da štitiš druge od sebe i to nešto što jeste po tim moralnim normama današnjice negdje se gubi i negdje se podrazumijeva. Mi ono najhrabrije što smo učinili je da makar neke stvari ne podrazumijevamo, nego da probamo da ih prvo sebi objasnimo, možda da kroz predstavu pokušamo i da se zapitamo svi zajedno da li mi možemo nešto da učinimo da se to promijeni.
Pomenuli ste maloprije da se ova priča ispričala iz konteksta budućnosti. Je li bilo najbezazlenije tu priču o poštenju ispričati iz vizure djece, smjestiti je u školske klupe iz učionice?
Pa mislim da je školska učionica kao koncept nastala zahvaljujući našim improvizacijama gdje smo mi, ustvari, shvatili koliko mi, prvo, ne razumijemo riječi himne i ne ulazimo u suštinski sadržaj toga, nego se, kao u svakoj pjesmi koja se ponavlja, te riječi tako olako izgovaraju. Pa to bude tako, da to jeste himna, ali kada stavimo na papir to i probamo da postavljamo mnogo pitanja zašto se baš to kaže, a ne nešto drugo, a koje je tačno značenje toga, onda shvatimo koliko nas tempo života, dostupnost sadržaja, dostupnost i prezasićenost informacijama odvlače od suštine. Koliko se zadovoljavamo nekim najprostijim sadržajima, koliko se zadovoljavamo neprovjerenim informacijama, pa samim tim koliko i ono što se uči u školi ne prolazi kroz filter tumačenja. Nego samo jesam li naučio, jesam i to se sjutradan zaboravi. Eto tako smo i došli do te učionice. Čemu zapravo služi škola danas? I mnogo smo pričali o tome kako je definicija škole da je to vaspitno-obrazovna ustanova, a kako u današnje vrijeme niko ne pominje taj faktor vaspitanja, nego samo faktor obrazovanja, a i on je u svakom smislu prilično iznevjeren, jer se kaže što bi se obrazovali ako se danas mogu postići visoki ciljevi i veliki uspjesi i bez suštinskog obrazovanja. Eto, mi smo krenuli od te učionice koja zapravo može biti, na prvom nivou, učionica, ili jeste nama, kao učesnicima tog događaja jeste kontekst učionice, ali može biti i u jednom širem kontekstu posmatrana kao društvo koje mi zapravo jesmo sada.
A osnovna mjera vrijednosti društva, a vidimo to i u predstavi je, nažalost, novac?
Nažalost, da. A znate šta je najtragičnije od svega? Kada igramo predstavu tačno se polarizuju ljudi koji tačno prihvataju tu premisu kao takvu. Taj surovi kapitalistički odnos prema životu je nekako socijalistički, taj koji svi sada pljuju i rugaju mu se, svako iz svog ugla, jednostavno je prihvaćen kao nešto što je mjerilo stvari. A je li zapravo tako, jesmo li nekako olako prihvatili ili nekako prigrabili taj model, a da ne znamo šta grabimo, e to će vrijeme pokazati.
Kada govorite o reakciji publike, kako je predstava prihvaćena u Crnoj Gori, jer ona govori o tom apsurdu, o poštenju koje je samo mrtvo slovo na papiru ili stih iz himne?
Svako u odnosu na svoje vaspitanje. Kućno prije svega. Ja i dalje vjerujem da je porodica okrilje u kome se svi spremamo za učestvovanje u svijetu i da svjetonazore dobijamo iz onoga kako vidimo da naši roditelji percipiraju stvarnost. Na koji način se naši roditelji prema tome određuju, oni istovremeno i nas vaspitavaju i onda mi to poslije kroz proces školovanja, koji je izuzetno važan, nastavljamo. Uvjeravamo se u istinitost onih tvrdnji koje smo donijeli iz kuće ili se razočaravamo. Kaže se da su okolnosti jedno, možda mogu da nam okolnosti diktiraju i razvoj, ali to je sada neka druga tema. To je pitanje karaktera, ali vjerujem da je škola danas i školovanje, i u osnovnim i u srednjim školama, pred izuzetno velikim izazovima. I da to pozicija današnjeg učenika i nastavnika jeste vrlo osjetljiva. Mislim da je to najosjetljiviji sloj našeg društva.
Profesorica koju vi igrate u predstavi nije poklekla pred tim sticajem okolnosti. Ona je ipak zadržala etičnost.
Da, u našoj priči je zadržala, ali to je taj naš zajednički dogovor. Bilo je, naravno, komentara poslije predstave da smo mogli sa manje surovosti da uradimo neke scene, međutim, ja vjerujem da prostor pozorišta ne služi tome da bi se prenijeli sadržaji iz naše stvarnosti, nego da pravimo tu istinu gdje je nema i da negdje upozoravamo kako ne bi smjelo biti. I zato smo mi našu priču ispričali na način da to nije kopiranje stvarnosti. Nije to kopiranje onoga kako danas jeste, ali jeste upozorenje kako ne bi smjelo biti i do čega ne bi smjelo da dođe. Čini mi se da smo na pravom putu da to i bude.
Vi ste, zapravo, sami na neki način gradili taj svoj lik, maštali kakav će on biti?
Jeste, to su naše improvizacije, Boris je insistirao da mi radimo na njima i onda smo vremenom odbacivali sve ono što nije pripadalo ovoj priči i birali ono što će nam pomoći da taj dramski sukob na pravi način i profilišemo i da ti karakteri budu dosljedni toj priči i da budu oni koji na pravi način pripadaju toj sceni. I mnogo mi je drago što smo mogli jedni druge da korigujemo, ali i da ohrabrimo, da odemo u te druge krajnosti koje će doprinijeti da se priča ispriča na pravi način.
Prije nekoliko godina, takođe ste igrali u Brčkom. Sada ste se opet vratili na Susrete. U čemu se ogleda njihov značaj?
Da, ja sam prije 8-9 godina sa predstavom Gradskog pozorišta iz Podgorice došla na festival prvi put. Igrali smo predstavu „Sedam dana“ po sjajnom tekstu Tene Štivičić, a u režiji Alise Stojanović. Ta predstava je bila, meni se tada činilo prava za ovaj festival zato što su u nju utkane rediteljske snage iz Beograda, izvanredne spisateljske snage iz Zagreba, a glumačke i producentske iz Podgorice. I mi smo kroz jednu malu predstavu povezali Region i došli da igramo predstavu koja se tiče međuljudskih odnosa, dominantno prijateljstva. I zbog toga sam bila sretna. Međutim, ono što me je zaboljelo je što u našoj priči nije bilo ničega što je vrijeđalo na bilo koji način bilo koga ovdje, a na okruglom stolu su se mogli naći neki komentari koji su išli u tom smjeru. To je ono što me je tada obeshrabrilo da i prostor pozorišta, prostor nas kao umjetnika koji neprekidno moramo povezivati, ide u tom sijeru. U Brčkom ima toliko mostova, granica, a naš je zadatak da povezujemo, da promišljamo, da budemo bolji nego što mislimo da jesmo. Da stvaramo prostor za vjeru u neku bolju budućnost . Za vjeru u premošćavanje, pomirenje u Region kao jedinstveni kulturni prostor. Naravno da sam presrećna što smo opet u Brčkom, ali stalno očekujem da ti koraci budu nekako hrabriji, sigurniji i da ti koraci budu na radost svih nas zajedno. Voljela bih da ovakvi festivali, ali i svi mi zajedno, možemo više od političari uticati i insistriati na tim mostovima, na međusobnoj razmjeni i povezivanju. To mora biti naša budućnost. Ti putevi i povezivanja, ti putevi razumijevanja, oproštaja – to moraju biti putevi kojima se ja nadam da ćemo mi hrabrije ići, a ako ne mi, onda naša djeca sigurno.
Razgovarala: Danijela Regoje