Postoje u životu stanja koja se u realnosti ne mogu ostvariti na način kakvi su prohtjevi. Obično su takve situacije povezane sa kvalitetom života i načinom njegovog zadovoljenja. Lamentiranje nad nezadovoljavajućim životnim statusom često onoga ko je sklon tome vraća u stanje prošlosti. Podsjećanje kako je nekad bilo bolje je priča koja se više od dvije i po decenije provlači kroz javni i umjetnički prostor južnoslovenskog društva. I ne samo da se provlači nego sve više dobija obilježja idolopoklonstva prema nekom vremenu i prema nekom društvu za koje se, tek pošto je urušeno, uviđa da je «bilo bolje». Kada su pojedinci i čitave grupe poslužili u razdoblju destrukcije novog, poželjnog društva kao topovsko meso za ostvarivanje mračnih i retrogradnih kleronacionalističkih ciljeva upravo je kvalitet života kritikovan kao stanje koje je nezadovoljavajuće.
Budući da se u vremenu opšteg srozavanja kvaliteta života može samo lamentirati o tome šta je bolji život i žal za nečim što je bilo, tako nešto se može jedino utoliti humorom i dosjetkom na sopstveni račun. Na račun svoga neznanja ili neiformisanosti ili zablude koje su sve zajedno uvelo društvo u opštu destrukciju koja se dominantno odražava na boljitak života.
Takvi društveni fenomeni su bili polazna tačka reditelju Dini Mustafiću da na tekst Ljubice Ostojić vrši scensko propitivanje trajnosti ljudskih nedostatnosti u predstavi „Sve se nekako proživi osim smrti“ u produkciji sarajevskog Narodnog pozorišta. A kako drugačije to uraditi nego kroz nekoliko scenskih priča koje, makar za trenutak, podsjete na dane boljeg života. U predstavi sarajevskog Narodnog pozorišta „Sve se nekako preživi, osim smrti“ frustriranost jedne porodice nemogućnošću da udovolji prohtjevima za boljim kvalitetom života se prevazilazi ili nadilazi specifičnim gegom ili štosem prepoznatljivim za jedan grad koji je bio veliki stradalnik u destrukcijskim vremenima. Na jednoj strani boljitak života jedne porodice kroz sukob i nerazumijevanje više generacija, a na drugoj grad Sarajevo kroz suprostavljenost zdravog duha oličenog u specifičnom humoru na svoj način i na svoj račun. Priča ova predstava dvije paralelne storije u prošlosti i u sadašnjosti. Obje imaju čvrstu i konzistentnu strukturu. Kako se živjelo nekada i danas, kako se grad doživljavao nekada i danas. Na isti način kao što unutar jedne porodice jedni dolaze, a drugi odlaze što voljno, a što nevoljno, tako se mijenja i grad. Jedni odlaze, a pogotovo pod pritiskom nerazumijevanja i nemogućnosti komuniciranja sa nekim novo pridošlim stanovnicima i njihovim navikama koji dolaze u grad.
I kao što porodica ima svoje gubitke, bilo u materijalnom, bilo u biološkom smislu, tako i grad ima svoje gubitke u obje dimenzije gubitništva. Vijek trajanja i dobrog života jedne porodice je limitiran mnogim dešavanjima. Isto tako je određen i vijek dobrog trajanja i suživota u jednom gradu sličnim događanjima.
Sva ta zbivanja i emotivne radnje u žalu za prošlošću stvaraju izvanrednu identifikaciju pozorišnog gledaoca sa likovima i zbivanjima u predstavi o svim teškoćama koje se, osim smrti, sve nekako prežive. Kako neurotične tačke i dešavanja unutar porodice, kao i sve suprotstavljenosti ne mogu dovesti i ne dovode do raspada porodice u postojećem i funkcionalnom smislu, tako i sve nedaće i dekonstruktivni momenti ne dovode i ne mogu dovesti do raspada i nestanka jednog grada. Ključne emotivne tačke su, a očito je da sarajevska predstava igra malo više na emociji su u rediteljskoj vizuri, perfektno skenirane. Oko njih se prelama struktura dramskih zbivanja i interaktivnost sa publikom.
U komadu kojim se sarajevski teatar predstavio na XXXIV Susretima pozorišta / kazališta u Brčkom reditelj Dino Mustafić je vidio priču o Sarajevu o kojem se govori kroz priču jedne strukture, one porodične. Ujedno to je i priča o osjećanju Sarajeva danas. Iz tih razloga ova predstava pokreće razne probleme Prije svega, to su transgeneracijski problemi i to od onih koji se pripremaju za odlazak iz jednog grada i iz jednog realiteta do onih mladih koji tek stupaju na životnu i profesionalnu pozornicu. Predstava otvara cijeli niz političkih, socijalnih, egzistencijalnih problema, ali na jedan univerzalan način onako kako su se i svi gradovi promijenili nakon velikih nesreća i kataklizmi.
Malo je sredina u kojima se ljubav, kompliment i ushićenje prema sopstvenom gradu izražavaju sa porugom, štosom i negacijom. Jer, u suprotnom bi sve bilo pleonazam i kič. Zbog toga ni protagonisti predstave nisu napuštali taj prepoznatljivi duh.
Predstava „Sve se nekako preživi, osim smrti“ je kroz životnu priča sjajno veže jednu emociju prošlosti ratnog perioda i Sarajeva danas, ali isto tako snažno upućuje prema onome što je to budućnost Grada. Reflektuje sarajevska predstava južnoslovensku stvarnost. Pozorište je to koje ima mnogo razloga da postoji. Pozorište koje se tiče bilo koga i koje u sebi ima i humornu i ironijsku, a u isto vrijeme i dramsku i tužnu notu. Iz tih razloga je ova predstava duboko intimna. Ličan je to odnos prema gradu u kome se živi i u kome se ima i puno ljubavi, razumijevanja, ali u isto vrijeme i pravo na gorčinu, na jed i na nezadovoljstvo. Odnos prema sredinama u kojima se živi nikada ne smije biti crno-bijeli. U takvom emotivnom rasponu se i kreće ova pedstava. Važno je iz sarajevske predstave shvatiti da pozorište mora biti kritičko ogledalo stvarnosti i društva, i da se možete kritikovati samo neko ko se voli.
Za sve glumačke protagoniste angažman u predstavi bio je težak i izazovan zadatak, ali i posebno emotivan, jer su kroz njega ispričali priču o svom gradu.
Takođe predstava „Sve se nekako preživi, osim smrti“ predstavlja svojevrsni dokumentarni materijal koji prepoznaje slabe strane društva. Nasuprot tome i takvom dokumentarizmu jedino može stajati „prepoznatljivi duh“ jednog ambijenta koji je najbolje oružje da se sve to prevaziđe, i predstava u svojoj suštini ima futurističku viziju sa nadom da sve ono što je prošlo treba preživjeti i preživjelo se, a ono što dolazi treba živjeti punim plućima. Sarajevska predstava predstavlja scensku metaforu o savremenom životu čije je osnovno postignuće oslonjeno na kolektivni glumački angažman. Kroz predstavu i njen prepoznati teatarski znak je stalno prisutan kritčki dijalog sa stvarnošću. U pomenutom dijalogu se identifikuju posjetilac i predstava, odnosno gledalište i teatar.
Piše: Srđan Vukadinović