Ova predstava je postdramska rock opera, ali kritičari su u njoj zapazili i elemente westerna, horrora … Šta je zapravo „Pink Moon“?
Gomila popkulturalnih referenci!!! „Pink Moon“ je predstava koju smo doživjeli, ako ne mi, ako nemamo te godine da smo to doživjeli, onda to sigurno jesu naši roditelji. U ovom slučaju ja sam doživio neke stvari tako da mogu govoriti iz svog iskustva, ali je sigurno da ono, što što mi žargonski kažemo – radi publiku, da publika osjeti, da prepoznaje neke realne probleme koje je prepoznavala i nisu bili osviješteni. Sad mi progovaramo o tim nekim stvarima. Ja u jednom momentu kažem da imam priču o jednom drugom ratu, o neslavno izgubljenoj bici koja se sve vrijeme vodila ispod površine. O nekim silama koje su nam nametnule neke stvari i poremetile dosta ljudskih sudbina, tako da ovdje ima dosta elemenata sudbina ljudi koji obitavaju na ovom prostoru i vjerovatno se vrlo lako mogu pronaći, ako ne u cjelini, onda sigurno u nekom dijelu ove predstave.
Govorite o iskustvu koje publika može pronaći u ovoj predstavi. Glumci na sceni i pjevaju i sviraju i glume. Igraju svoje likove na gotovo dokumentaristički način, što je opet kombinacija fikcije i stvarnosti. Šta je jedno, a šta drugo?
Da, i mi smo se to pitali i još uvijek ja, iskreno, nemam taj odgovor. Mislim u Pink Moonu znam šta je fikcija, a šta stvarnost, ali generalno ne znam. Ne znam gdje je ta granica koja nam može uslovljavati ili jedno ili drugo. U ovoj predstavi znam gdje je granica, ali u životu mi je teško prepoznati tu granicu.
Koliko u ovoj predstavi ima ličnog?
Ima. Ja sam, privatno, dijametralno suprotan Mari, liku kojeg igram, ali bez obzira na to u dosta momenata u predstavi prepliću nam se sudbine i prepoznajem nešto što sam ja u mladosti prepoznavao ili nisam prepoznavao. Jednostavno, ne znam kako da vam to objasnim. Moram vam priznati da me Mara, lik koji igram, znao stvarno izbaciti iz stvarnog života, mog, privatnog, jer sam razmišljao kako ja, kada se sretnu Mara i Adis negdje u meni, kako ja nisam prepoznavao neke stvari o kojima Mara sada govori. Kako su ne samo ja, nego generalno ljudi, tada bili kao da im je neko neki čip ugradio i da smo sad jedni protiv drugih bez ikakvog realnog povoda.
Osim priče o ova četiri lika, koji imaju svoje neostvarene snove, koji se suočavaju s problemom identiteta, ali imaju i planove za budućnost, čime nam daju do znanja da sve nije izgubljeno, ovo je i jedna savremena posttranzicijska priča i o majkama koje se ne pojavljuju na sceni, ali su prisutne u priči?
Tako je napisano da imamo samo jedan ženski lik, a taj ženski lik na scenu donosi i sebe i svoju majku. Tako da smo kroz taj lik uspjeli shvatiti i kako bi njena majka reagovala. Kroz neke reakcije Mare na pomen njegove bivše žene, vidimo da se i u njemu dešavaju neke promjene koje nisu karakteristične za njegov karakter. E, sad zavisi kako ljudi „čitaju“ predstavu i koliko hoće da budu njen dio, ali kroz lik Marine kćerke Barbare se dosta govori i o Vendi, njenoj majci, koja je isto tako znatiželjna bila kao Barbara i, nažalost, i Barbara se isto opekla kao i Vendi. Tako da faktički imamo dva lika u jednom. Ja bih lično volio da se generalno rade predstave s više ženskih likova, jer smatram da, inače, i naši pisci i starog i novog doba, preferiraju muške likove. A žene zaista znaju nositi i teže sudbine i dublju emociju. Evo vidjeli smo kako smo uspjeli doći do Vendi, do njenih emocija, preko mene, odnosno, Mare i Barbare.
Ovo je praizvedba teksta „Pink Moon“. Je li veća odgovornost igrati tekst autora koji je živ? Koliko je zapravo Dario Bevanda, osim što je napisao ovu dramu, učestvovao konkretno u njenom scenskom uprizoreju?
Dario je puno učestvovao u samom kreiranju predstave zato što smo bili škvadra koja nije primarni projekat Bosanskog narodnog pozorišta Zenica, što se vidi i po scenografiji, kostimima, ali i po svemu ostalom. Bila je više studentska predstava, nego realno predstava jedne javne ustanove, ali smo uspjeli svojom energijom i kada smo se uspjeli „izboriti“ s redateljom i njegovom vizijom. Naime, ja sam čak u jednom momentu redatelju rekao da imam iskustva koja nosim iz tog vremena i sigurno da bi bilo dobro makar da ih saslušaš, a koliko ćeš primijeniti to je do tebe. On je u početku bio tvrdoglav, ali smo uspjeli da predstavu dovedemo do ovoga da igrom postavimo i scenografiju i kostim i svjetlo i muziku i sve na scenu. Da pokušamo da sjedinimo taj muzički dio, koji je i kroz sam tekst jako bitan, jer i Mara je muzičar i Muha se bavi muzikom. I bilo nam je jako bitno da pjesme budu na sceni i da ih integrišemo u sam tekst da ne budu odvojeni dijelovi gdje sad se pjeva, a sad se glumi nego smo svjesno napravili to da dovučemo instrumente na scenu, da pijemo pivo iz usne harmonike, da pijemo kafu iz zvonceta. Svjesno smo uvlačili muzičke instrumente kao rekvizitu koja predstavlja nešto sasvim drugo.
Saša Peševski je mlad reditelj, s ne baš mnogo profesionalnog iskustva. Kakva iskustva nosite u radu na ovoj predstavi?
Bio je to prilično složen proces rada. Tekst, na prvu kada ga čitate, djeluje da je lagan, a ustvari ima mnogo slojeva koji uslovljavaju neke stvari na sceni. Saša je mlad momak i jako entuzijastičan i mislim da je i talentovan samo mislim da mu treba još vremena. Da bi trebao možda u nekom momentu da bude asistent nekom poznatom, velikom reditelju, pa da mu bude lakše komunicirati s glumcima. Imali smo jednu verziju ove predstave koja je negdje na drugoj trećini promijenjena u ovu koju sad vidite. Zbog finansijske situacije sveli smo i scenografiju i svjetlo i sve na najminimalnije. Služimo se instrumentima kao rekvizitom da bismo slijedili te elemente. Meni je bilo lijepo, pogotovo u ovoj trećoj trećini procesa, jer smo tu mi, kao glumci, dobili malo više prostora.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković