Predstavu “Majka ili sve lutke idu u raj”, apsolventice na Odsjeku dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti Nedžme Čizmo, a u režiji Dubravke Zrnčić-Kulenović, na XXXVI Susretima Kazališta/Pozorišta BiH u Brčkom izveo je Sarajevski ratni teatar SARTR.
Glumačku postavu predstave predvodila je Belma Lizde Kurt, a u predstavi su učestvovali: Aneta Grabovac, Jasminka Požek Božuta i Kaća Sarajlić.
– Tematski, tekst nas vodi u otkrivanje odnosa unutar jedne porodice i ukazuje na Munchausenov sindrom, često prisutan, ali teško dijagnosticiran, sa snažnim emotivnim poremećajem. Osoba s ovim sindromom izaziva ili glumi fizičke i psihičke tegobe zbog izazivanja pažnje, priznanja i sućuti bilo u porodici ili u društvu. Koristeći se karakteristikama ovog oboljenja, autorica gradi svoje likove i prati sudbinu dvije sestre, sada već tridesetogodišnjakinje, koje zbog majčinog zlostavljanja i izolacije iz društva žive gradeći svoj svijet od lutaka – zapisala je o predstavi Dubravka Zrnčić Kulenović.
Na Festivalu bosanskohercegovačke drame i autorskog teatra Zenica 2019. predstava “Majka ili sve lutke idu u raj” nagrađena je za najbolju scensku muziku i najbolji scenski pokret.
Tekst potpisuje Nedžma Čizmo, a scenski pokret Branko Banković. Likovno rješenje scene, kostima, lutaka i izradu lutaka radila je Adisa Vatreš Selimović, uz pomoć asistentica Melise Musić Ajkunić na izradi scene i kostima i Naide Đekić na izradi maske. Muziku za predstavu potpisuje Kaća Sarajlić.
Osobe s posebnim potrebama, kako se zna reći, osobe s društvene margine donijeti i staviti pod svjetla pozornice, uprizoriti toliko boli, i odigrati s toliko emocije, kazališni je podvig bez presedana. Pitao sam se i postavio pitanje za okruglim stolom, kada se uđe tako duboko u te likove, kako poslije izaći iz tih likova u “normalan” život.
Nagrade koje je ova predstava dobila do sada neupitno stoje, ali ne stoji da nisu dobile nagradu za glumu. One ne igraju reprize predstave, svaki njihov nastup je glumačka priča za sebe. Kazališna čudovodnica. Prostori osvještavanja, ukazivanja, nakon ove predstave drugim ćemo očima gledati na te ljude. Prostor dramatskog događanja goli je život, ogoljen do gole kosti boli. Ironiziranje tragičnih momenata. Ironija. Autoironija. Bol i bol, I pitanje na koja je jedini odgovor bol. Ova se predstava s boli usjeca u pamćenje. I pitanje: Može li se mrziti rođena mater. Ni u jednome podneblju nije podignuta mati na toliku razinu štovanja i ljubavi kao u BiH i onda je spustiti na tu razinu, razinu mržnje, autorsko je umijeće bez presedana. Kapa do poda autorici, ne do poda, kapa do podruma.
Likovi života se ne glume na pozornici, oni na njoj žive. U ovome dramskome tekstu itekako se od strane utora mislilo na glumce, ali ni pomisliti se moglo nije kako će glumci podići razinu glume do boli, s one strane glumačkoga ruba neba. Ima li išta dalje i može li se glumački više i dalje dobaciti u istinu ne znam ali se dobrano pitam.
U lice nam se smije ova okrutna životna tragedija s pozornice, ironično dakako. Surova dramska priča. Radnja stvara likove. Majka ili sve lutke idu u raj? Implementacija lutke u suvremeni dramski tekst za odrasle, za pokazivati na susretima lutkara na ponos kazalištu.
Scenska sveukupnost za ustati i nakloniti se. Osjećaj mjere za ne povjerovati. Orginalna glazba dodavala je tonove strave, tonove boli. Poetika zlostavljanja sa scene, scenom, nije nas zlostavljala, boljela nas je ova ljudska priča koja se živi po mnogim našim gradovima, na marginama društva, zahvljujući ovom izuzetnom kazalištu i njegovoj ekipi za ugledati se, i igra na daskama koje život znače, živi i postavlja pitanja, ravno u lice, u oči.
Mnogi će nakon ove predstave oboriti pogled ali će ta pitanje ponijeti sa sobom i u tišini sebe tražiti odgovore na njih.
Piše: Nikola Šimić Tonin
Foto: Dejan Đurković