Iako napisan prije više od pedeset godina, tekst se i dalje igra na scenama teatara širom bivše nam zajedničke države. Bukare su i danas na vlasti, kao što su bile i prije koju deceniju. Društvo je prepuno poltrona, a pobuna pojedinaca je idealistički čin osuđen na propast. Možemo kazati da su sve to razlozi zbog kojih je ovaj tekst i danas aktuelan?
Početkom 70-tih godina prošlog vijeka bila je praizvedba ovog teksta i to je bilo tako. Nažalost, tako je i danas. I opet moram kazati, nažalost, možemo praviti poređenje i sa antikom. I iz tog nekog pravca smo krenuli i okrenuli Bukaru da je ta neka vladajuća koalicija takva da može gaziti preko živih ljudi da bi došla do svojih ciljeva. Zbog svega toga ova predstava je u svako doba savremena. I da je radimo za deset godina ponovo na ovaj način, na ovaj ključ, kao što smo mi danas, ona će opet biti savremena. I isto bi bilo i da smo je radili i prije stotinu godina. Takva je kakva je. Uvijek je toga bilo. Borbe oko prevlasti, borbe i gaženja preko živih ljudi da bi se došlo do ciljeva. Nažalost!!!
Može li se iz ovog komada čitati prigovor savijesti, ali i kao poruka u šta smo se pretvorili, kakvi ne trebamo biti?
Može, ali to je sada individualno, kako ko to sada prihvati i primi, ali mi smo išli tim putem, da bi upravo to i pokazali ovim komadom.
Predstava se podjednako bazira i na komediji, ali i i na kritici društva. Nije li nam takav i život, odnosno, vrijeme u kojem živimo?
Vi ste na neki način i dali odgovor na to pitanje. Tako je. Na čelu sa rediteljem Nikolom Pejakovićem, koji je imao taj koncept, mi smo upravo htjeli da pokažemo ovo vrijeme, koje je samo po sebi komično. A sada, ako se dublje upustimo u razmišljanje, nije li svako vrijeme takvo? Čitano iz ovog ugla, iz ove koncepcije priče, neke vladajuće koalicije, koja gazi ka postizanju nekih svojih ciljeva, pa nije li uvijek to bilo komično? Počevši od antičke Grčke pa do dana današnjeg. Zato smo mi i imali tu neku poruku na kraju i zaokrenuli na tragediju. Upravo zbog toga što je to jedno vječito pitanje.
Kažete da ste „zaokrenuli na tragediju“. Ovaj komad, zapravo, lagano od groske ide u tragediju?
Da, upravo tako. I taj zaokret se na samom kraju desi. Mi glumci, kada smo to radili, pitali smo se kako da se to tako desi, kako odjednom? Nama mora sve realno da se objasni dok radimo, u samom tom procesu, ali, bar ja tako mislim, baš takav zaokret je i trebao da se desi na samom kraju.
Na Susretima pozorišta u Brčkom kultni Brešanov tekst publika je gledala i ranije i to u izvedbi Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, zagrebačkog Kerempuha i sarajevskog Narodnog pozorišta. No ova banjalučka postavka bitno se razlikuje od dosadašnjih, jer je kraj drugačiji od onog kakav je napisao Brešan.
Da, tako je. To je, jednostavno, Nikolin pečat koji je htio da stavi na ovu predstavu. On je htio da se to tako zaokrene i da tako završimo upravo da se jasnije pročita poruka ovog komada.
I sami likovi su nekako iščašeni, groteskni, ali i to je, čini mi se, svojstveno Nikoli Pejakoviću i njegovim karakterima?
Da, jesu groteskni. Mi smo radili sa njim i „Narodnog poslanika“ Branislava Nušića. Taj tekst danas ima možda i sto godina. I mi smo to isto tako radili na sličan način, iako smo taj tekst radili mnogo prije Brešanovog, ali Nikola Pejaković je to slično „pročitao“. I njega to provocira, da malo pomjeri, da malo iščaši likove, upravo ne bi li se, po mom mišljenju, publici jednostavno na tacni dalo ko smo, kakvi smo i kakvo je vrijeme u kojem živimo.
Razgovarala: Danijela Regoje
Foto: Dejan Đurković