Trećeg dana 35. Susreta pozorišta/kazališta Bosne i Hercegovine, brčanska publika imala je priliku pogledati predstavu Kad bi Sombor bio Holivud Narodnog pozorišta Sombor, koja je autorski projekat Kokana Mladenovića, koja se bavi životom Ernesta Bošnjaka, jednog od pionira jugoslovenske kinematografije.
Na početku predstave mladić dolazi kod staroga fotografa po fotografije sa svojega vjenčanja i nezadovoljan uslugom prijeti, govoreći fotografu Ti si ništa. Flash back nas vraća pedesetak godina unatrag, na početak ove priče, u kojoj mladi Bošnjak sanja o Holivudu u svom Somboru. Nizom slika vodi nas se kroz historiju nastanka jedne od najznačajnijih somborskih priča prošog vijeka, kroz priču o somborskom zaljubljeniku u film, koji sav svoj kapital, uključujući i samoga sebe, ulaže u ostvarenje svojega sna.
Na sceni koja izgleda poput unutrašnjosti starinske filmske kamere i koja vrlo jednostavno služi i kao stolice u kinu i kao kulise za snimanje Bošnjakovih filmova, uvijek je gotovo cijeli ansabmbl i on igra veoma dobro. Kako ova predstava oponaša nijemi film, tako je u skladu sa tom činjenicom sve vrijeme prisutna intenzivna muzika, koja ne dozvoljava glumcima i glumicama da padnu u tempu i ritmu igranja. To je istovremeno i veoma naporno za glumce, koji sve vrijeme igraju isključivo tijelom, te je za njih sreća što ova predstava traje relativno kratko.
Sadašnjost, koju predstavlja stari Bošnjak, i prošlost, koju gledamo kroz igru mladog Bošnjaka i ostatka ansabla, na sceni su istovremeno. To, međutim ne proizvodi nikakvu napetost. U najboljem slučaju može proizvesti mrvu empatije prema starcu koji se prisjeća svojih snova i fragmenata svojeg života.
Iako fizički veoma dinamična i za glumce zahtjevna, usprkos činjenici da je intenzitet glumačke igre poprilično ujednačen tokom cijele predstave, česta ponavljanja epizoda koje su nalik jedna drugoj čine da ona ostavlja dojam spore predstave.
Kad bi Sombor bio Holivud je predstava od koje smo imali velika očekivanja, posebno zbog reputacije koju njen režiser ima, i koja nas je pomalo razočarala. Iako je ansambl odigrao dobro te je jasno da u njemu ima nekolicina veoma talentovanih glumaca i glumica, njihova igra nije mogla nadomijestiti ono čega je ovoj predstavi nedostajalo – pozorišta.
Možda je ipak bilo sretnijih načina da se priča o Ernestu Bošnjaku ispriča nego šutnjom.
Piše: Elvis Kljajić
Foto: Dejan Đurković