Predstava „Sjaj zvezda na plafonu“, nastala prema tekstu švedske autorice Johanne Thydell, a u izvedbi Malog pozorišta „Duško Radović“ iz Beograda, na sceni je otvorila prostor za tišinu – onu tešku, prisutnu, neizgovorivu. Priču o bolesti, o raku, o smrti, ali još više o onome što ostaje kada voljena osoba polako nestaje. O tišini, sjećanju i boli koja ne traži riječi.
U središtu ove duboko potresne drame nalazi se odnos majke i kćeri, jednostavan, ali snažan. Bez patetike, s ogoljenom iskrenošću i emocijama koje ne viču, već režu.
Glumačka izvedba bila je suptilna, nenametljiva, a upravo u toj suzdržanosti ležala je njezina snaga. Mina Nenadović, u ulozi Jene, donijela je slojevitu, duboko ljudsku izvedbu djevojčice koja se suočava s majčinom bolešću, ali i vlastitim odrastanjem. Bez velikih gesti, kroz poglede, tišinu i sitne pomake, prenijela je osjećaj izgubljenosti, bijesa i tuge. Režija Damjana Kecojevića vješto je usmjerila glumce da ne igraju tugu, nego da je dišu. Upravo zato su na prvoj čitajućoj probi, kako kažu, svi plakali. A poslije predstave – i publika.
Publika nije bila tek gledatelj, postala je sudionik. Mnogi su u priči prepoznali vlastite gubitke, svoje majke, očeve, vlastite tišine. Tragedija se ovdje ne prikazuje, ona se tiho odmotava. U sceni kada Jena prisluškuje majčin dah nakon kemoterapije, tuga ne dolazi kroz riječi, već kroz šapat, blijedo svjetlo i tišinu koja udara dublje od bilo kakvog glasa ili zvuka. Gluma u tim trenucima postaje iskrena, gotovo bolno stvarna. Publika tada ne gleda predstavu, već svoje strahove, ogoljene i stvarne.
U dvorani se osjećala zbijena, gotovo opipljiva tišina. Težina atmosfere nije dolazila iz riječi, već iz onoga između njih, tiho šmrcanje, zadržani uzdasi, muk koji je odzvanjao jače od bilo kakve glazbe. Emocije nisu bile servirane publici, one su izranjale polako, gotovo nečujno, iz jednostavne scenografije, iz izgovorenih, ali i zamišljenih, prešućenih replika, iz pogleda, pokreta, šutnji. Sve ono što inače brižljivo skrivamo ispod svakodnevice: strah od gubitka, nemoć, kraj koji dolazi prije nego što smo spremni…ovdje je bilo ogoljeno, izloženo bez zaštite. I upravo u toj iskrenosti ležala je snaga ove predstave.
I baš u toj ogoljenosti, u toj sirovosti, dogodila se katarza. Jer, koliko god tematizirala smrt, ova predstava je istovremeno govorila o ljubavi. Onakvoj koja ne prestaje ni kada tijelo posustane. O ljubavi koja ostaje kao posljednji tračak svjetlosti, poput sjaja zvijezda na plafonu u mraku djetinjstva.
Selektor festivala, Irfan Mensur, još je na samom početku najavio da nas čeka predstava koja će nas, kako je rekao, „duboko dotaknuti, ogoliti i pročistiti“, ne otkrivajući pritom o kojoj se predstavi radi. Upozorio je tada, gotovo usput, ali s iskrenošću u glasu: „Ponesite nekoliko papirnih maramica viška – vjerujte, trebat će vam.“ U tom trenutku to je možda zazvučalo kao simpatična opaska, ali nakon izvedbe „Sjaja zvezda na plafonu“, postalo je jasno koliko je bio u pravu. Maramice nisu bile samo korisne, bile su nužne. Baš kao i tišina poslije svega.
Završetak predstave dočekan je u tišini, nitko nije žurio napustiti dvoranu Doma kulture. Kao da bi svaka gesta prekinula nešto sveto. Svjetla su se upalila, ali publika kao da još uvijek pokušava udahnuti. Kad su napokon počeli izlaziti, ljudi su šutjeli. Pogleda uperenih u pod. U mislima negdje drugdje, možda uz neku vlastitu izgubljenu zvijezdu.
„Sjaj zvezda na plafonu“ bila je, bez sumnje, najemotivnija predstava ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom. Predstava koja ne završava zadnjom scenom, već traje u svakome tko ju je proživio. U tišini, kroz suze, i s dubokim poštovanjem prema svemu što znači izgubiti, a ipak voljeti.
Piše: Sandra Živković