Ljubitelji pozorišta na ovogodišnjim Internacionalnim teatarskim susretima Brčko distrikta BiH, a prema izboru selektora, imaju priliku da osam večeri, sa uživanjem, na sceni gledaju rad velikih dramskih umjetnika.
Kao dugogodišnji Umjetnički direktor Susreta dijelite li ovo mišljenje, kada je u pitanju izbor predstava selektora Gorana Damjanca?
Goran i ja već duži niz godina surađujemo na Susretima. Bili smo u to vrijeme još uvijek studenti kada su nam vrata ovog, nama značajnog, Festivala otvorena. Svaka selekcija kroz zadnjih deset i više godina davala nam je izniman prostor za sagledavanje i analizu svake predstave. To smo radili sa velikim oduševljenjem, ali smo u našim razgovorima uvijek ostavljali prostora, kroz vjeru i nadu, da će Susreti u nekoj skorijoj budućnosti poprimiti neke druge konture i izaći iz okvira koji su tada prema propozicijama bili. Naravno, govorim o velikoj kvaliteti tadašnjih predstava, no osjetno je bilo da smo spremni za određene propozicione promjene. Ovo je treća godina kako ta naša priča živi stvarnost. Internacionalizacija Festivala je zakotrljala ozbiljne teme a time i još veću odgovornost kako u selekcijskom tako i u organizacionom smislu. Prema tome, jedno veliko bravo za ovogodišnju selekciju koja se nastavlja baviti pikantnim pitanjima mjesta i okruženja našeg obitavanja.
Krilatica Festivala je „ARS MAGNA“. Ove predstave, kao i sve, ustvari su metoda otkrivanja istine kroz historiju života svih nas i onih prije nas. Zapravo su ogledalo u kojem vidimo sebe. Mislite li da je pozorište jedina metoda otkrivanja istine i suočavanja sa samim sobom?
Često možemo čuti da su rad i suočavanje sa samim sobom najzahtjevniji posao. Općenito je pristup samome sebi i svojoj nutrini takav. Vrlo je bitno naglasiti činjenicu da smo svi, pa i život koji sada mi živimo, produkt nečega od prije kroz povijest do danas. Mnoštvo pitanja a odgovora malo, ali od krucijalne je važnosti koliko smo spremni i hrabri prihvatiti odgovore koji nam se nameću i otkrivenu istinu i spoznaju o istima. Jer činjenica je da svijet sa kojim se suočavamo i susrećemo u svakodnevom životu je upravo ogledalo i odraz nas samih. Iz njega učimo. A kazalište je samo jedan od medija koji nam na vrlo jasan, precizan, istančan način bez cenzure predočava sliku naše zbilje.
Možemo reći da su i ove godine predstave većinom bazirane na klasicima, s tim da imamo i autentične autore. Šta Vi više preferirate kada je dramska umjetnost u pitanju, klasike ili nešto novo?
Nikada nisam sebe stavljala u poziciju nekoga tko bi vršio analizu toga što je bolje ili da suvremenizacija pisanja treba staviti klasiku u neku njegovu sjenu. Naprotiv, svaki dramski tekst, bio on suvremeni ili klasik, sa sobom nosi isti ili sličan motiv životnih dešavanja koja proživljavamo jučer, danas ili sutra. Sve je cirkularno. Tako da sam ja izrazito i isključivo konzument umjetnosti i teatra. Moj stav je da svaka priča na teatarskim daskama ima ozbiljne poruke i pouke ovisno o tome koliko smo spremni crpiti iste iz nepresušne riznice.
Na repertoaru imamo i tragedije i tragikomedije i komedije. U centru zbivanja ovih predstava najviše su porodice, žene, zatim prijateljstva, borbe za opća dobra i slično. O čemu biste Vi pisali, kada biste se nekad pokušali ostvariti kao pisac, ili ste možda već pokušali?
Dugo godina sam vodila dramski studio za djecu i mlade. I vrlo često sam radila slične teme koje ste naveli, ovisno o uzrastu polaznika studija. To me je očito vrlo suptilno navodilo ili i dalje navodi na stazu pitanja i tema na koje bih se fokusirala u slučaju da u neko dogledno vrijeme uzmem pero u ruke. Nikad se ne zna, iako ima i drugih sfera i tema kojima bih se posvetila. Ali sve u svoje vrijeme.
Kakvu reakciju publike očekujete na izbor predstava, mislite li da će zadovoljiti njihov ukus, da li će im ove godine pozorište biti uzbudljivo kao i do sada?
Apsolutno. Brčko odavno živi teatar i svaku teatarsku kreaciju koju smo stavili ispred njih. Sa ozbiljnom posvećenošću i odgovornošću njeguju ovaj umjetnički izričaj. Ali nam i dalje nedostaje hram, onaj isti u koji bi trebalo puno češće dolaziti. Brčko treba svoje kazalište. A tome ćemo opet svjedočiti upravo po posjećenosti i reakcijama publike, oni su najbolji pokazatelj.
Piše: Sanita Jerković Ibrahimović