Brčanska publika druge festivalske noći je imala priliku uživati u predstavi „Gospođica“ rađenoj po zaboravljenom i nepravedno potisnutom romanu našeg nobelovca Ive Andrića, a u izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske Banjaluka. Sjajna glumačka ekipa na scenu je donijela svevremensku priču koja se proteže kroz cijelu epohu ljudskog bivstvovanja, a reakcije i aplauz nakon predstave su najbolji pokazatelj da je publika zasigurno doživjela katarzu gledajući večerašnju predstavu. O tome kako je bilo raditi na predstavi, da li je „Gospođica još živa“ te da li pozorište gubi svoju otmjenost u svijetu „Gospođice“ razgovarali smo sa Danilom Kerkezom, jednim od glumaca.
Kakvi su utisci nakon večerašnjeg igranja pred brčanskom publikom?
Fenomenalno, sala je prepuna i osjetila se energija glumci-publika, mislim da mi je ovo sedmi put na brčanskom festivalu i osjećam se ovdje kao domaći. Publika u Brčkom je pozorišno obrazovana i uvijek je zadovoljstvo gostovati kod vas, na vašem festivalu koji je jedan od regionalno najboljih festivala.
Kako je igrati „Gospođicu“ koji je svevremenski klasik?
To je jedan od možda nepravedno sklonjenih romana Ive Andrića ali mislim da je definitivno jedan od njegovih boljih i naravno da je jako lijepo iskustvo na sceni oživiti to njegovo djelo.
Zanimljiva postava scene, glumci su sve vrijeme ste na sceni, a sam izgled scene je nekako avangardan…
U procesu smo došli do ideje da stalno budemo na sceni. To je glumački jako teško, jer, sat i pol vremena ostati konstantno u koncentraciji, čak i kada nemate scene, kada samo sjedite, jako teško je držati koncentraciju i baš zbog toga što kolege koje igraju u tom trenutku osjete našu pažnju. Nadam se da se publici dopada to što nisu zasebne scene, pa mrak, pa zastori, pa ulasci, nego da smo sve vrijeme tu i da to daje jednu dodatnu dubinu ovoj predstavi.
Većina glumaca igra više likova, koliki je to bio izazov?
Uh, em što igramo prolaznike, em što imamo naratore, što je zanimljivo jer Andrić je pisao naratore na ekavici dok je sve drugo na ijekavici, onda i ta transformacija u govoru, onda ja igram dva lika, Rafu Konfortija i pjesnika Budimirovića kojeg smo napravili da bude avangarda svog vremena, pomalo nadobudan ali u principu govori dobre stvari ali na jedan grub način. To je taj svijet iz tih salona, bogatih, koji uopšte ne vide šta se dešava oko njih, što vidimo da i danas ima toga.
Da li je današnje društvo odraz „Gospođice“?
Itekako! Neki dan sam baš dao izjavu gdje su me pitali da li ima „Gospođica“ i kazao sam da ih ima i da će ih i biti, nažalost i poslije nas će biti tih ljudi i žao mi je što životi prolaze mimo njih u tom skupljanju, jer iskreni, nije mi jasno, gledam ove ljude i oni samo grabe, nejasno mi je da zaboravljaju na ljepote ovog svijeta i života zbog novca i moći, a ništa neće ponijeti i nekako ih i žalim.
Kao glumcu, šta Vam je draže, pozorište ili televizija?
I jedno i drugo, ako tako mogu reći. Pozorište je život, ono se dešava u trenutku i jako je bitno za glumca da igra u pozorištu, jer ono održava kondiciju, održava misao, održava dušu, duh u stanju pripravnosti. Film, serija, pa to se snimi i to ostane i više ne misliš na to. Pa i tekst taj, filmski i serijski, oni se zaborave nakon seta a ovo ostaje u glavi, cijeli život. Pogotovo neke scene koje su upečatljive tako da, ako neko ima deset živih predstava, on ustvari ima deset života u svojoj glavi.
Možemo li kazati onda da predstava glumcu mijenja karakter, identitet i ličnost, trajno?
Naravno, može i da te uči ali i da te kvari, ali uglavnom bi trebali da učimo iz svojih uloga, da se kroz njih mijenjamo, da stasavamo, da budemo bolji i plemenitiji. Tako da naravno da svaka uloga daje neku novu dubinu.
Šta Vam je draže igrati, klasike ili neke modernije predstave?
Znate kako, ne mogu da kažem da sam neki pretjerani ljubitelj tog sad nekog novog pozorišta, ali nisam ni protiv novih modernih tekstova, ali neke nove pozorišne estetike, tu i tamo. Mislim, ako je stvarno dobro osmišljeno i može da pije vodu, ali nekada to samo bude neki scenski prikaz koji je rediteljima zanimljiv. Klasika je nešto što će biti i ostati. Jesam i za nove, ima dosta mladih talentovanih pisaca i treba i novih predstava svakako.
Da li pozorište u modernom dobu, po Vama, gubi svoju otmjenost i estetiku, ili se ipak odupire?
Mislim da se pozorište još drži, jer, sad kad vidimo, evo puna sala je bila, što nam dokazuje da u ovom modernom vremenu interneta, brzine, tehnologije, ljudi ipak žele da dođu u pozorište i da vide živu stvar. Ono se održalo u najgorim vremenima, pa i srednjem vijeku, i u našem dobu koji liči na Srednji vijek se još uvijek drži i mislim da će se održati. Na svima nama, pogotovo nama pozorišnim radnicima je da u ovim kritičnim vremenima pozorište održimo na nogama. Preživjet ćemo.
Piše: Kristian Bilić
Foto: Dragan Deanović