Prvi oblici socijalizacije koje čovjek stiče u obiteljskoj zajednici imaju dalekosežne posljedice po psihosocijalnu i društvenu strukturu pojedinca. Najveći broj slučajeva postsocijalizacijskih ispitivanja pokazuje da se kasniji modeli ponašanja preuzimaju iz obiteljske zajednice i teško ih je korigovati u ključnim gabaritnim strukturama. Nerijetko, takvi obrasci zadojeni ekstremnošću religijskih stavova, koji opstaju kao „hiljadugodišnja dogma“, ne uklapaju se u društvene mijene koje su potvrđene u naučnim, stručnim i praktičnim spoznajnim krugovima. Samo rijetki snagom svoga habitusa uspijevaju da prevaziđu prvosocijalizacijske „nauke“ i da nekim novim i drugim spoznajnim procesima otkriju nametnutu stvarnost.
Nametati bilo što, ni u kom slučaju nije preporučljivo i dobro. Može se tako nešto usvojiti u prvom koraku zbog autoriteta onoga ko tako nešto promoviše. Sasvim je nebitno je li to otac, djed, crkveni autoritet ili mesija koja je sišla sa neba i iz koje „sam duh progovara“.
U jednom trenutku svoga fizičkog i umnog razvoja veliki genije kao što je Miroslav Krleža odlučio je da okrene leđa nametnutim pogledima na svijet. Da ih se potpuno oslobodi, kao po njemu netačnima i neprihvatljivima. Pošto je to u ovozemaljskom i okoštalom životu sredine Krležinog djetinjstva i mladosti vrlo teško uraditi u stvarnosti, ovaj veliki pisac gradi prostor i ambijent teatra kao pozornicu na kojoj će se osloboditi nametnutih predstavki o svijetu, društvu i čovjeku. Smatrajući ih jednostranim prostor svoga doma pretvara u pozornicu na kojoj progovaraju kazališnim duhom prizori determinisani materijom, a ne iracionalnim i spekulativnim fantazijama.
Uobličavajući scenski razdoblje i svijet u novom ključu, o kome govori Miroslav Krleža, autori predstave „Djetinjstvo u Agramu“ redateljica Senka Bulić i dramaturginja Ana Prolić su koristeći memoarsko dnevničke zapise „Fragmenti“ i „ Djetinjstvo 1902-1903“ uobličili predstavu u kojoj grade kazališni prostor kao bitan za slobodu. Ne samo umjetnika i kazališnog poslenika, već i bilo kojeg pojedinca koji u teatru vidi onu drugu stranu svijetu koja mu mnogo više otkriva od onoga što se promoviše kao stvarnost. Pri tome, dva Krležina teksta, a naročito prvo pomenuti, su pisani u dramskoj formi koja je omogućila autorskom timu predstave, nastaloj u koprodukciji Kazališta „Gavella“ i festivala „Miroslav Krleža“, da se stvarnost zamijeni iluzijama i da se razotkrije laž i privid određenih formi spiritualnih oblika i ličnih osjećanja, kao i emocija od onoga što je realnost u pravom licu, a ne njen dvojnik.
Ključna poruka zagrebačke predstave je da se ne smije pristati na suženje slobode koje determinišu oni društveni krugovi koji stalno prizivaju izmišljene neprijatelje. Proizvodeći neprijatelje i stalnu opasnost po društvo i zajednicu od istih nastoje se zapravo premještati ciljevi u prostor u kome nema rješenja i u kome se stalno vrti u krug. Stvaralački i intelektualni genije Miroslava Krleže je u jednom trenu razotkrio zablude svoga suženog prostora slobode i promišljanja, i još kao dječak je zamijenio „kršćanski kreacionizam Darvinovim evolucionizmom“. U tom trenu i za Krležu i svakog drugog pojedinca se ruši dotadašnja slika svijeta, osvaja se novi prostor slobode u kojemu nema nikakvih ograničenja, ni limita.
Slobodno promišljanje kroz čitav stvaralački opus Miroslava Krleže kao lajt motiv prati i inscenaciju predstave „Djetinjstvo u Agramu“. Autori scenske izvedbe u punom svijetlu i smislu pokazuju da je sva emocija u prostoru skučene slobode bez pokrića u mnogostranosti sfera egzistiranja i da zapravo samo služi kao providna dimna zavjesa onima koji će na njenim krilima graditi svoj uticaj i autoritet, ali i promidžbu na hijerarhiji društvenih vrednota.
Primjer Miroslava Krleže i njegovog otklona i svijeta stega u svijet slobode najbolje pokazuje kako pozorište sublimira sav svijet nejasnoća i otvara nove prostore kao čovjekovo ishodiše iz kojega se u slučaju ovog velikog pisca razvio njegov genij. Rekonstrukcija svakog detalja iz djetinjstva, a pogotovo onih ključnih koji ponekad mogu biti i razarajući po krhku psihološku strukturu djeteta u „Gavellinoj“ predstavi se propituju kroz niz scenskih situacija. Pri tome se poslije toga propitivanja nudi jasan odgovor na „zabludu“, odnosno daje se tačan i precizan smisao percepcije shvatanja života i društva.
Autori i protagonisti predstave „Čudo u Agramu“ propitujući i potencirajući ključne tačke socijalizacije djeteta od desetak godina ni u jednom trenutku ne ostavljaju ni malo sumnje u to da su pogrešne slike zasnovane na strahu od nekoga i nečega. Uvijek se taj strah pripisuje nekome ko je u svojoj prisutnosti imaginaran.
Veoma je zanimljivo redateljsko rješenje u kome Miroslava Krležu iz dva tekstualna predloška uvijek igraju dvojica glumačkih protagonista (Andrej Djokić i Marko Petrić, odnosno Sven Medvešek i Siniša Ružić), iz različitih perioda uzrasta. Pri tome je uvijek jedan lik onaj koji je uplašen i zamoren pogrešnim percepcijama, a drugi onaj koji je doživio materijalno prosvjetljenje.
Ova predstava imponuje scenskim i autorskim obuhvatom i njegovim dimenzijama u kojima se usložnjavaju i do kraja kristališu perceptivni misaoni zahtjevi jednog dječaka iz kojega se kasnije razvila misao i opus genija.
Piše: Srdjan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković