Simbol čestitosti u vremenu zla i „Schindlerov lift“

U smutnim vremenima osim ljudi nestaju, i čast, i ponos. Ostrašćenici nacionalističkim idejama ophrvani paranojom koju ona nosi sa sobom ne znaju ni za prijatelje, ni za komšije, a ni poznanike. Ono, koliko juče za njih ne postoji. Zaluđeni idejom koje ne mogu dugoročno opstati na površini, gaze i minimum ljudskog dostojanstva. U toj svoj neljudskosti stradaju njihove prve komšije i dojučerašnji drugari. Kao da nisi živjeli godinama i decenijama zajedno. I kao da nisu istu muziku slušali, i iste priče čitali. Odjednom taj odnos uzajamnog povjerenja se gubi. Na vidjelo izlazi sav kal i talog jednog društva.

Ono što je najgore u jednom društvu ispliva na površinu i dobija na nekom izvještačenom značaju i ugledu. Prvo udare na slabijeg i nemoćnog, i na onoga ko to najmanje očekuje od svojih prvih komšija. Iskaljuju bijes pokazujući lojalnost vođi, ideji ili razularenoj grupi. Pri tome stalno ponavljaju ko je preuzeo vlast u gradu, koja grupacija, i da se niko ne plaši. Pri tome, čak i  bijele prijedorske trake crvene se od tog licemjernog glasnog obavještanja.

U predstavi „Schindlerov lift“, u produkciji sarajevskog Kamernog teatra 55, je postavljena priča o prijedorskom Crvenom soliteru kao metafori o Jugoslaviji, i njenom raspadu. U tom prijedorskom Crvenom soliteru i danas živi autor romana „Šindlerov lift“ Darko Cvijetić, po kome je adaptaciju i režiju ove predstave uradio Kokan Mladenović..

Upravo pojedini protagonisti, koji opstaju na pozornici ovog komada i pomenutog solitera, pokazuju visoki  nivo časti i poštenja prema onome što se dodgađalo u periodu koji nastoje svi što prije zaboraviti. Predstava Kamernog teatra 55 ostaje kao simbol čestitosti u vremenu zla.

A zlo u ovoj pozorišnoj predstavi  čine bližnji, čine komšije. Aristotel kaže da je uslov prave tragedije da se tragički događaji dešavaju među onima koji su bliski ili zbog zle kobi svoga roda. Nema tu okupatora, stranih vojski i desantnih jedinica. Sva ta zla dolaze iz susjednih vrata, od onih s kojima se do jučer pjevalo ili  slavilo. Bili su bliski. Možda čak bliži i od nekih krvnih srodnika. A onda u takvoj atmosferi počinje masakr. Da li su sva ta slavlja i zajednički derneci bili samo šminka i licemerje?

To je nešto što daje  emotivnu podlogu cijeloj predstavi. I još nešto, to je ono što postavlja stravična moralna pitanja kako je moguće da u tim ljudima čuči upravo toliko zla i kako je moguće da to nije prepoznato? Ko je to zlo napravio i gde je bilo svih tih godina?

Predstava Kamernog teatra 55 je pozorišni komad koji se ne događa sa distance, jer zlo je još uvijek živo. Zlo nije definitivno pobijeđeno i tinja kroz fašizaciju niskog napona.

Od najstarijih vremena teatar nije samo umjetnost, nego i otvaranje problematičnih pitanja, o nečemu o čemu se šuti. Uz to popravlja ljude. A ova predstava figurativno rečeno, može popraviti ne samo jednog, nego mnogo više pojedinaca. A to je ono što se traži od pozorišta.

Sarajevska predstava pokazuje da dobrota, poštenje, iskrenost i čestitost ne poznaju niti nacionalne, niti vjerske predznake. Oni imaju svoje svjedoke koji će čuvati u sebi preživljeno zlo i o njemu progovoriti kad tad. To je znak da se te aveti prošlosti mogu detektirati u bilo kojem vremenu.

U jednoj svojoj ravni ova predstava osvjetljava  dokumentaristički, a na drugoj ravni jedan metafizički dodir sa zlom. Najgore je što je to zlo još uvijek prisutno, makar, u glavama pojedinaca. A dok je to tako ljudi će vječitoi živjeti u jednom rizičnom društvu po sve njih.

Jako značajno se baviti  ovakvim temama, kakav je „Schindlerov lift“. Jer, ako se teatar ne bavi  njima, politika i vladajuće elite će još manje, i ona će se ponovo vidjeti. Autorska ekipa ove predstave pokušava da se na scenski način  vrati u sam korijen tog zla. Nastoji se dati odgovor uzroka toga zla. A na drugoj strani postoji potreba da se pokažu  strašne posledice, kako se to zlo ne bi ponovilo.

Sigurno je da će predstava „Schindlerov lift“ u  pokušaju da popravi svijet uspjeti da postigne tako nešto kod svih koji je pogledaju. Jer, nezavršena ratna zbivanja ili nametnuti mir nisu zatvorili krug balkanskog pakla, od prije tri decenije. A rediteljsko maštanje nekog boljeg svijeta nije rat i ratni period, nego ti dobri ljudi u vremenu zla. Dok oni postoje opstaje i nada da se svijet može mijenati na bolje. Oni su taj novi svijet i novo društvo koje se mora nametnuti  južnoslovenskom ambijentu kao izlaz iz začaranog kruga.

Piše: Srđan Vukadinović

Foto: Dejan Đurković