Za naše, ali i za šire kontestualizirane prilike, predstava „Darian, hrvatski kralj samopomoći“ realno-futuristička je satira pozicionirana u blisku budućnost koja je već postala naša realnost, gdje virtualno postaje IN, a prošlo i realno AUT i DELETE.
Po pravilu, hrvatskom, ali i svakom drugom nesretnom narodu na svijetu, kao spasitelj dolazi superjunak, nadčovjek ili šarlatan novonormalnog nametnutog doba,virtualno čist i bezemotivan, moralan i neokaljan i vanjskim svijetom neokrznut i nedodorljiv Darian, ali bezdušan.
Otuđeni, pogubljeni, odbačeni, nesretni, zaigrani iznad svega, marginalni, autsajderi, influenceri, zvijezde koje (ne)opstaju, ovisnici o psihofarmacima, opijatima, tehnologiji i društvenim mrežama, nostalgičari, oslanjaju se na novog vođu, čudotvorca i spasitelja koji im jedini može pomoći na putu prema samoostvarenju u novom dobu, svijetu, poretku i potpuno novom životu gdje virtualno potire realno i stvarno. I to postaje NJIHOV, ali i NAŠ novi život. I tu nastaje drama.
Sjajna predstava „Kerempuha“, gdje je cijeli glumački ansambl funkcionirao kao jedna dramska duša, perfektno, uvjerljivo, razigrano do fascinacije, brčanskoj publici je podarila nadnaravni dramski čin, a publika je predstavu nekoliko puta darivala pljeskom tokom igranja na daskama koje život znače, da bi na kraju usljedio pljesak koji se čuo i van Doma kulture.
Možete li nam dati par naznaka o liku Emanuela koji ste večeras u Brčkom na Susretima iznijeli do perfekcije!?
Emanuel je asistent u jednoj produkcijskoj kući, ali zbog društvene nepravde, zapravo nepotizma, ne može izraziti svoj puni potencijal. Emanuel jako čezne za ljudskošću, zagrljajem, konatktom s drugima, tražeći zapravo potvrdu u izvanzemaljskom svijetu gdje i realizira, zapravo, svoje postojanje kao jedino moguće rješenje.
Brčanska publika od svih do sad odigranih predstava ovu je dočekala najbolje i po pljesku i reakcijama nakon gledanja „Dariana“, čini se da je ovo do sad najbolje izvedena i dočekana predstava na Festivalu teatra u Brčkom ove godine. Da li biste to prokomentarisali?
Uvijek je ljepo nekako dobiti potvrdu, u haha, izvanjskom svijetu, zato što i sam Emanuel kao što to i sam moj lik utjelovljuje, zapravo to je dokaz da je ova tema jako bliska ljudima, to je tema otuđenja, potreba za kontaktom, intimnošću, dodirom, i ta je tema jako prisutna, pogotovo danas u ovo postpandemijsko vrijeme.
Osim zla pandemije, vi u Zagrebu gdje je predstava uigravana do početka izvedbe na sceni, imali ste i niz zemljotresa u vrijeme vježbanja. Kako je bilo u tim uslovima pripremati jedan ovakav komad koji nema slabe tačke u igri niti slabe karike u jakom uvezanom glumačkom lancu „Kerempuha“ ?
Bio je to za sve jedan veliki izazov, a s druge strane i veliko zadovoljstvo baviti sve svim onim mogućnostima koje komad nudi na indivudulanom i kolektivnom dramskom planu. Kad je u pitanju taj umjetnički izazov on nastaje kroz tretiranje tema koje nas zanimaju, diraju i koje su dosta aktualne, i to je onda, automatski, kopanje po sebi, po nekim osobnim traumama, frustracijama, neotkrivenim svjetovima i dešavanjima u nama samima.
A s druge strane, ansambl kao glumačka ekipa je bio predivan, pun umjetničke zezancije, energije, neprekinute želje i ozračen i označen potrebom otkrivanja novih prostora unutar ovoga komada koji smo, zapravo svi mi, naš život, naše sve i publika to vidi, osjeti, primijeti i zato nestaje tad tu ta barijera između nas na sceni i publike u dvorani.
Od samog početka, podizanja zavjese, prve dramske riječi i koraka, čina, vi automatski i skoro hipnotički stupate u apsolutan kontak sa gledalištem!?
Da, da. Tako je, haha, probija se ta barijera, probija se taj četvrti zid, tema je aktualna svugdje i privlačna i teško joj se oteti, toj potrebi da se vidimo onako kako se dosad nismo gledali, ili jesmo ali si nismo to usudili priznati i automatski mi smo aktualni i poželjni, odnosno redatelj Krešimir Dolenčić svojom viđenjem ovog komada od dramaturginje Dine Vukelić, zapravo, je rušeći taj četvrti zid pokazao aktualnost teme.
Piše: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković