Ansambl Narodnog pozorišta Sarajevo pred brčanskom je publikom izveo predstavu “To nikad nigdje nije bilo”. Na sceni mnoštvo glumaca, a među njima i Mona Muratović koja je, rame uz rame s kolegama, pričala tešku priču o teškim vremenima.
Koliko je zahtjevno i komplikovano bilo pripremati se za predstavu “To nikad nigdje nije bilo”?
Pričali smo o našem intenzivnom životnom iskustvu, o ratu u Bosni I Hercegovini, a predstavu smo pripremali u vrijeme najvećeg lockdowna. Bila je teška situacija, bili smo pod maskama i po osam sati dnevno. Unatoč tome rad na predstavi je imao izuzetno iscjeljujući efekt na sve nas. Nažalost, zbog korone predstavu nije pogledao onoliki broj ljudi koliki bi bio u normalnim uslovima, ali oni koji jesu s nama su dijelili svoje viđenje predstave. Pozorište mora da ima katarzičan efekt i ako nešto doživite na predstavi onda je to dobro, bilo negativno ili pozitivno. Jedan trenutak u kojem ste ostali bez daha ili vam je dirnut neki dio duše ili srca znači da smo mi napravili posao. Mi smo svi iznijeli neki svoj lični materijal, nikome nije bilo jednostavno. Naravno da nije sve od tog materijala ušlo u predstavu. To smo zakamuflirali u priču o univerzalnosti ljudskog iskustva. Konkretno moja priča je stavljena u hronološki red španskog građanskog rata, ali sam sigurna da je postojala neka žena koja je kao moja mama kuhala svojoj djeci ložeći svoje cipele ili dječje lutkice. Sve u svemu, bilo je veoma intenzivno i jako lijepo raditi na ovoj predstavi.
Kažu da je tematika koju ste obradili u predstavi teška kao život. Slažete li se?
Nažalost, mi pod ovom nebeskom kapom živimo na prostoru koji obiluje događajima. Nedavno sam razgovarala s jednim gospodinom iz Danske koji je nasljednik duge loze ljekara. Kazala sam mu kako mi ovdje ništa ne možemo da naslijedimo. On mi je na to odgovorio da on istorijski nije imao skoro nikakvo stresno iskustvo u svom životu. A mi, jedini kontinuitet koji imamo je kontinuitet diskontinuiteta. Taman nešto napravimo, desi se neki rat. Moja nana, koja je nedavno umrla, preživjela je dva rata i nosila je izuzetno teška iskustva iz oba. Ono što želim kazati je da kada živite na ovom prostoru uvijek vam neki događaj udari šamar i protrese život. Ako ništa, dislocira vas s mjesta gdje živite i to ne vašom voljom.
Kažete da zapravo nismo imali mogućnosti i vremena da njegujemo nasljedne tradicije koje su u ostatku Evrope normalne?
Nažalost tako je. Imamo samo tu vrstu podjela na mi i oni. A zapravo život nije takav jer smo uvijek živjeli skupa. Mi to znamo. Ne treba nama dolaziti niko iz Evropske zajednice da nam objašnjava kako se živi skupa, mi to naprosto imamo. Rat je zamisao ljudi koji se znaju ali oni nikada ne uđu u rov. Oni zavade ljude koji se međusobno ne znaju da bi sprovodili njihove ideje. Možda sam malo konfuzna, ali to je zato što je predstava koju smo upravo odigrali veoma intenzivna i zahtjevna, potrebna nam je specifična koncentracija da bismo je odigrali kako treba. Ona korespondira s ljudskim iskustvom, što znači da će svako ko je doživio nešto intenzivno u životu naći neki dio predstave koji će ga ganuti na neki način.
Kada je u pitanju predstava, da li Vam je bilo zahtjevnije iznijeti tekst koji prati Vašu ulogu ili glumiti samo pokretima, bez teksta?
Sve je to proizvod improvizacija koje smo fiksirali. Za ovakvu vrstu predstave morate biti cjelovit glumac, fizički izuzetno spreman, imati i neku vrstu muzičkog obrazovanja i biti glumac koji je spreman da vrlo brzo mijenja odnose, da skače iz situacije u situaciju, da se stalno pali i gasi. Ne znam kako bih opisala učenje teksta, ali mogu reći da ga je najteže interpretirati.
Spominjete cjelovitost glumca. Je li Vam i u pripremi ove predstave, u toj potrebi za cjelovitošću, pomogla Vaša ljubav prema pisanju, muzici i plesu?
Mi glumci smo najsretniji kada možemo da se u cijelosti iskažemo. Mislim da niko ne voli reditelje koji samo podijele zadatke i kažu ko šta da radi. Mnogo je ljepše kada i sam učestvuješ u stvaranju predstave. Većina glumaca u mom pozorištu su svestrani i zanimljivi ljudi koji posjeduju širok dijapazon vještina. Ovom predstavom smo počeli obilježavanje sto godina Narodnog pozorišta Sarajevo ali smo imali još jednu čija premijera je izvedena na stogodišnjicu pozorišta. I to je jako zahtjevna predstava, u kojoj svi radimo dosta toga. Sve u svemu, veoma je zahtjevno biti u ansamblu Narodnog pozorišta ali je super jer smo svi dorasli zadatku.
Kada već pričamo o stogodišnjici Narodnog pozorišta Sarajevo, šta za Vas kao glumicu znači biti dio pozorišta koje traje cijeli vijek?
Ne mogu riječima opisati količinu poštovanja spram činjenice da je bilo šta u našoj državi uspjelo da ima stogodišnjicu, upravo zbog diskontinuiteta o kojem smo razgovarale. Sjećam se kada sam prvi puta, kao mala djevojčica, ušla u Narodno pozorište. Gledala sam neku operu, sve mi je izgledalo prekrasno i grandiozno. Sigurna sam da sve moje kolege i ja naravno s ogromnim poštovanjem svaki put ulazimo u Narodno pozorište, uz zahvalnost svim ljudima koji su učestvovali u njegovom građenju. Sto godina su tu glumci dolazili, učili svoje uloge, izlazili s premijerama, dobijali cvijeće i kritike. Zamislite samo koliko je publike tokom tih godina prošlo kroz pozorište. Meni je to jako dirljivo.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković