Vedrana Božinović svoju karijeru gradi od 1998., kada je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Zvanje magistrice umjetnosti (2005) stekla je na Essex University u Londonu. Stalni je član Drame „Narodnog pozorišta Sarajevo“ od 2007. godine, a 2021. godine je imenovana za direktora Drame kao prva žena u 100 godina postojanja ovog umjetničkog segmenta „Narodnog pozorišta Sarajevo“.
Na sceni je mnogo puta zasijala u glavnim ulogama, a ovoga puta u predstavi “To nikad nigdje nije bilo”, u kojoj je udahnula život Lidiji, glavnoj ženskoj ulozi.
„To nikad nigdje nije bilo“, vrlo teška priča, vrlo teške uloge, čak i fizički zahtjevni elementi. Kako su u vrijeme globalne pandemije tekle pripreme za izvedbu ovog komada?
S obzirom da su probe počele u trenutku pandemije s kojom još živimo, bile su malo čudnije nego inače, prve čitaće probe i prvi susreti su bili online. Mislim to je jedan uobičajeni glumački proces, nije ništa ni gori ni bolji nego drugi, jednino taj moment pandemije je bio neobičniji jer smo igrali do zadnje generalne probe s maskama i kad smo ih skinuli bilo je jako neobično i osjećala sam se nekako golo na sceni bez maske koja me kao štiti od okoline i svijeta.
U večerašnjoj predstavi, pored glumačke, imate i ulogu dramaturginje. Kako je raditi na dvije uloge u jednom kazališnom komadu?
Uvijek zanimljivo i uvijek jako teško, ali tako se dogodilo i sretna sam zbog obje uloge. To je bio prvi put da radim s Dinom Mustafićem i imali smo jednu vrlo uspješnu suradnju i rado je se sjećam i rado igram ovu predstavu i rado držim sve stvari još uvijek pod kontrolom.
Što je ono što je, osim Sarajeva, u fokusu cijele predstave? Koliko predstava rezonira s vremenom u kojemu živimo?
Pa mislim da je gubitak u glavnoj ulozi, mislim da je ovo predstava o gubitku i mislim da ona na izvrstan način vrlo komunicira s današnjim vremenom, jer u moru svih ovih gubitaka koje doživljavamo, čovjek postavlja pitanje može li osobni gubitak biti nešto o čemu se pravi umjetnost. Ja mislim da može i mislim da ova predstava govori upravo o tome. To je knjiga koja govori o vrlo osobnom gubitku i mi smo to pokušali nekako inkorporirati u predstavu tako da osim knjige Tvrtka Kulenovića koju je dramatizirao Darko Lukić, moj zadatak je bio da u predstavu ubacim priče o gubicima, dokumentarnim pričama ansambla, koje uvijek ne govore ljudi koji su i pričali tijekom proba i koje nisu uvijek istinite.
Kolenović je čovjek teatra koji je pisao, koji na neki način vrlo dobro shvaća što se može reći kroz teatar, kroz prozu koju je radio. To se zapravo vidi i kroz ovu predstavu.
Meni je jako drago da smo mi kao „Narodno pozorište Sarajevo“ počeli obilježavati našu stogodišnjicu tekstom „To nikad nigdje nije bilo“ koji napravljen po knjizi „Istorija bolesti“ i djelomično po čovjekovoj obitelji. Zbog toga što je prof. Tvrtko Kolenović ne samo bio Dinin profesor nego i nama starijim generacijama koji smo završavali akademiju scenskih umjetnosti, ali i zbog toga što je bio direktor NPS-a, tako da je ovo zaista jedan omaž jednog odanog studenta svom profesoru, ali i omaž jednom nenormalnom vremenu u kojem se dovodi u pitanje to može li pojedinačna smrt biti jednaka i smije li se za njom uopće patiti na jednak način na koji se pati za kolektivnim gubitkom koji se u tom trenutku događao. Sarajevo jeste djelomično glavni lik ove predstave, ali mislim da je ono više kontekst u kome se stvari događaju. Mislim da je ono više kao boja, miris i zvuk, a da je sačuvan taj moment gubitka i taj moment besmislenosti rata. Ovo je antiratna predstava i meni je jako drago da je igramo i ovdje i na svakom drugom mjestu jer dok se zvecka svim tim ratovima i dok nam ti ratovi iznad glave stoje kao giljotine, ja mislim da ovakve predstave moraju postojati.
Ovo je, u svakom slučaju, vrlo intimna priča u koju su umetnuti vrlo intimni dijelovi iz života …
Jeste. Trudili smo se da slijedimo neki put koji je Kolenović trasirao u svojoj knjizi kao i taj moment toka svijesti. Ovo je predstava toka svijesti svih nas, njega s kojim smo komunicirali, ali ono zaista funkcionira kao vrlo intimna ispovijest, jedan na jedan, i meni je to velika vrijednost ove predstave i kazališta generalno. Mislim da prebacuje rampu i da komunicira s ljudima.
Razgovarala: Sandra Živković
Foto: Dejan Đurković