Emina Muftić u predstavi „To nikad nigdje nije bilo“ igra više likova ili preciznije kazano, glasova s kojima glavni lik vodi dijalog. Njezini likovu su glasovi piščeve struje svijesti koju unosi u roman „Istorija bolesti“, a u malim fragmentima Muftić je sama svoj autentični glas koji svjedoči o gubitcima. Njezina uloga je kameleonsko titranje između fikcije i stvarnosti.
Opet igrate u Brčkom?
Prije svega hoću da pozdravim Brčko i publiku vašu. I da kažem da ja jako volim doći u Brčko i da svaki put predstava u kojoj ja igram dolazi u Brčko, da ja budem veoma radosna. Volim šetati, volim vašu ravnicu.
Šta je po vama bitna poruka koju publika treba ponijeti sa sobom poslije predstave?
Predstava je antiratna prije svega. Tiče se svih nas ovdje u puno drugih ljudi na planeti. To što se dešavalo ovdje, dešava se i u drugim zemljama ili se dešavalo. Historija je bila obilježena ratom. Ono što mi želimo prenijeti je zaista ta poruka da je rat nepotreban. Meni je stalo puno više do mira nego do granice. „Bolje živjeti u miru, nego u pravu“, negdje sam to pročitala. Treba biti spreman, otvoren, da se proanalizira, da se prihvati krivica, da se pronađe. Da kažeš: „OK, to je u moje ime možda neko radio. Ja ću drugačije.“
Ova je predstava jedna u nizu vaših saradnji s Dinom Mustafićem?
Dino i ja smo dosta radili zajedno. Mi smo poznanici još od rata. On je bio mlad, student režije, pa mladi reditelj. Sjećam se dobro njegove prve režije Sartrov „Zid“; i sad se sjećam mladog vitkog, mršavog dečka u mantiliću, koji je došao i rekao: „Je li vam se stvarno svidjelo?“ Tako da ta saradnja dugo traje i to je jedno drugarstvo. Dinu zaista odlikuje jedna lakoća prilikom saradnje. Podatan je kao reditelj, spreman je da razmisli o prijedlogu – mudar je.
Večerašnja predstava govori o neminovnim gubitcima. Jedan njen moto je da „sa gubitkom ljudi, gubimo i dio svog života“. Podsjetimo se da je Tvrtko Kulenović otišao 2019. godine, Ljubica Ostojić 2021.; šta znače ti gubitci?
Vi ste naveli samo ta dva imena. Ali ako krenemo, od Voje Vujanovića, Marka Kovačevića, Ace Jevđevića, oni su ranije, nažalost, otišli. Kolega mojih, u ratu, evo imena su nekih kolega nabrojana kojih se čovjek sjeti sa dragošću. Da ne kažemo o veličinama kao što je bio Uroš Kravljača, pa evo u zadnje vrijeme i Dragan Jovičić. Puno ljudi, tako da je to život. Sve je to život. Odlasci su neminovni, a čovjek naravno gubi puno. Znate, gubi se svakodnevna slika. Sjetim se uvijek moje mame koja kaže da joj tri-četiri čovjeka fale u Sarajevu već nekoliko godina. I osjeti se ta pustoš.
Dramski tekst „To nikad nigdje nije bilo“ je satkan od fragmentiranih glasova koji su u dijalogu s glavnim likom. Vi igrate različite glasove, koliko je takva struktura zahtjevna za glumicu?
Da, to jeste jako zahtjevno za glumca. Čak je zahtjevnije nego klasična, realistična gluma, jer moraš biti potpuno in, moraš biti stalno u punoj koncentraciji i disciplini da voziš svoj lik i to se stalno razbija, to je stalno jedna destrukcija, međutim, vježba čini majstora. Potrebna je određena zrelost, a kod ovih mladih, dobar trening.
Može li se uprijeti prstom u bolesti sadašnjeg društva?
Ja bih voljela da uprem u neko zdravo mjesto čovječanstva i planete. Ovo je strašno doba sotone. Moja svijest mi ne da da ostanem pasivna; nemam mir da se držim po strani. Mislim da je borba važna.
Razgovarala: Emina Osmić Hajdarević
Foto: Dejan Đurković