Iskrivljene i jednostrane slike svijeta dominiraju i kreiraju svijest ljudi, iako je društvo duboko zašlo u razdoblje interneta i robotike. Nešto što je nasleđe tradicionalnog i patrijarhalnog društva po pitanju kada u porodici mlađih supružnika postoji problem potomstva rasprostranjeno je i u novom milenijumu. Pitanja kada će se sklopiti brak i kada će po mogućnosti brojnije potomstvo doći, su nešto što se prenosi iz generacije u generaciju i što znatno opterećuje bračnu zajednicu koja je u velikoj krizi.
Takve stereotipije u novom vremenu dobijaju i novu dimenziju koja se kao problem postavlja prilikom nemogućnosti začeća novog bića i medicinski potpomognutom oplodnjom sa čime se bavi i predstava „64“, nastala u produkciji beogradskog Atelja 212, a rađena po tekstu Tene Štivičić starog znanca i učesnika Susreta pozorišta / kazališta i režiji Alise Stojanović.
Drama u svom kontekstu ima i dokumentaristički karakter, jer je velikim dijelom nastala na osnovu lilčnog iskustva autorice sa ovim savremenim fenomenom koji pogađa i kome pribjegavaju mnogi mladji bračni parovi u svijetu..
Scensko zbivajnje donosi sa sobom na pozornicu niz pitanja i dilema koje rediteljka znalački smješta u kontekst maštanja o nekom boljem budućem društvu i svijetu, odnosno o nečemu što postaje naša realnost. A osnovno pitanje je pravo na izbor. Pravo na izbor ruši neke stereotipe o braku kao čvrsto ukorijenjenoj zajednici koja kao takva opstaje decenijama, pa i duže.
Kroz priču dvoje četrdestogodišnjaka, Eve i Danijela, i njihovu ispovijest o traumatičnim dešavanjima nastalim iz razloga što se ne mogu ostvariti prirodnim putem kao roditelji, kao i priču o nemogućnosti začeća i umjetnoj oplodnji, što je sve aktuelnija i aktuelnija tema novog vremena, provlači se jedna mnogo ozbiljnija priča o preispitivanju partnerskih odnosa u vezi ili braku. To je ključno pitanje opstanka svake bračne zajednice. Ne mogućnost začeća bilo kojeg partnera ili ne, nego komunikacijski osnov održanja takve zajednice.
Svaka od tih priča je jedan novi sloj u predstavi koje otvara tandem Štivičić – Stojanović. Kako se dublje ulazi u priču o nemogućnosti ostvarenja partnera kao bioloških roditelja svakom novom scenom se otvara potpuno novi sloj sve složeniji i sve kompleksniji u smislu pravog odgovora. Put do odgovora koji će zadovoljiti oba partnera nije nimalo lak. Kao prepreke stoje predrasude na putu ostvarenja.
Ali, predstava „64“ nudi jedan pravi odgovor koji nije toliko konkretan u smislu neke opšte formule koja kod svakog sličnog slučaja može dati očekivani rezultat. Akteri beogradske predstave šalju više jednu poruku nego odgovor. Ona je sadržana u činjenici da umjesto besomučnog preturanja po preispitavanju eventualne greške ili otpora stvari treba preuzeti u svoje ruke i ponašati se onako kako to zahtijhevaju emocije, čula i osjećaji. U tome svojom izuzenom kreacijom prednjači Eva (Hana Selimović). Ova glumica nosi predstavu. Pokreće je i kada se pomisli da ista neće moći nastaviti u takvom dramskom tempu, kakav se vidio na sceni do određenog trenutka. Uvijek nova u svakoj sledećoj sceni, spremna da izvuče i pokaže novu glumačku energiju Hana Selimović dominira tokom čitave predstave. Bukvalno je od početka do kraja na sceni, i iz nje zrači velika doza optimizma koja je itekako potrebna za sve slične traumatične situacije u društvu.
Veoma hrabro se predstava „64“ suprostavlja predrasudama kroz odnos majke i kćerke, koji nije više ultimativan, kao što je to bilo u bliskoj i daljnjoj tradicijskoj prošlosti u kome majka, kao i otac, insistira na potomstvu kod svojih naslednika. U ovoj predstavi se preiuspituje mnogoznačno taj problem sticanja potomstva ili kroz tradicionalnu bračnu zajednicu koja je regulisana određenim zakonskim regulama ili kroz partnerski odnos koji ne mora biti regulisan istim takvim regulama, već nečim što je mnogo značajnije, a to je osnov razumijevanja dvoje ljudi koji žive zajedno.
Takođe, predstava veoma angažirano ukazuje i na mogućnost usložnjavanja problema i dileme vantjelesne oplodnje i uspjeha u njoj teškoćama koje prozrokuju neke druge nedostatnosti društva, kao što je aktuelna pandemija COVOD 19. Te nove pandemije će usložnjavati ovu situaciju kada se dvoje ljudi na pragu četrdesetih godina suoče sa nekim bitnim filozofskim, socijalnim, ali prvenstveno egzistencijalnim problemima. Ti problemi za koje se činilo da su nepremostivi neće biti ništa u odnosu na sve ono što će donositi neke buduće pandemije, koje se naslućuju.
ANTRFILE
NEUSPJELI PERFORMANS PO ZAVRŠETKU PREDSTAVE „64“
Festivalska publika na XXXVIII Susretima pozorišta / kazališta je imala priliku da na pozornici, u trajanju od sat i četrdeset minuta, vidi izuzetnu predstavu „64“, u produkciji beogradskog Ateljea 212. Ali, ono što je po završetku predstave uradila rediteljka predstave pokavarilo je cjelokupni utisak. Ne može niko negirati kvalitativne vrednote ove predstave i one ostaju zauvijek upisane u anale i sadržaje Susreta pozorišta/kazališta. Sloviće ova predstava kao jedna od boljih koje su viđene, makar, u oviru dvadeset obnovljenih festivalskih izdanja.
Rediteljka predstave je svojim neuspjelim i ostrašćenim performansom nanijela veliku štetu cjelini pogleda na predstavu „ 64“. Pokušala je da unese u festivalsko događanje nešto od čega Susreti nisu bili imuni u dvadesetogodišnjem trajanju, a i još ranije u osamnaest predobnoviteljskih Festivala, a to je politizacija i rialitizacija Festivala. Uvijek se ovaj Festival znao tome suprostaviti.
Čvrsto zarobljena pred zahtjevima i intersima svojih mentora iz pokreta #metoo i dijela nevladinog sektora koji je pod njihovom kontrolom, a vjerovatno i dijela čaršijskih politikantskih beogradskih razmirica, pokušala je da imputira jednom velikom glumcu, i članu žiria XXXVIII Susreta pozorišta kazališta Branislavu Lečiću, stvari oko kojih se ovih dana spori beogradska vladajuća i opoziciona čaršija o tome da li on dijeli medije u Srbiji, na podobne i nepodobne, kao i da ponovo potencira nešto zašto je on oslobođen i od strane nadležnih policijskih i pravosudnih organa Republike Srbije.
Rediteljica beogradske predstave je morala znati da brčanske Susrete pozorišta/kazališta ne interesuju i da se ne žele baviti sitnim politikantstvom u drugoj državi. Vrlo je nepristojno doći iz druge države i domaćinu Festivala nametati nešto sa čime isti nemaju ni minimum dodirnih tačaka.
Takođe, Branislav Lečić je za Festival jedan veliki i značajan južnoslovenski i srpski scenski umjetnik i on je slobodan građanin. Dok je tako on se slobodno mozete kretati i baviti svojim poslom, bilo gde da se nalazi.
Ovim je autorica neuspjelog performansa pokazala da ne poštuje ni svoju državu, jer ne priznaje i prihvata odluke najviših policijskih i pravosudnih organa. Prihvata jedino svoje stavove kao univerzalno konačne, i onih koji su je kroz nevladin sektor inkorporirali da sprovodi njihove naume i govori ono što oni ne smiju.
Ovakvim istupom nanijeta je velika šteta, kao i do sada mnogo puta, onim ženama koje su stvarno pretrpjele nasilje, i koje nije projektovao već pomenuti pokret. Teško će se one ubuduće osmjeliti poslije manipulacija #metoo projekta da se obrate za pomoć. S druge strane nanijela je ogromnu štetu Pozorištu Atelje 212 i protagonistima predstave.
I pored komentara publike koji su se čuli poslije ovog (ne)čina da su znali na početku predstave da će se ovako nešto dogoditi na njenom kraju, napustili bi salu, dovoljno govori o svemu tome. Ipak, ono što ostaje je da je publika na Susretima vidjela jednu izvanrednu predstavu, koja će ostati više u sjećanju po fenomenalnim kreacijama glavnih protagonista, nego po besmislenim i ostrašćenim istupima pojedinaca.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković