Veliki broj parova susreće se s borbom za potomstvo. Ovaj problem, posebno posljednjih godina, ili ranije to nismo primjećivali, sve je učestaliji. Stres, postratni stresni sindrom i uopšte način života i ishrane, utiču na ovaj problem. Neki o tome žele pričati, neki ne, ali okolina od njih očekuje dijete, ne mareći šta je uzrok što ga nemaju. To dijete se jednostavno podrazumijeva. No, bez obzira da se li se odluče na ćutanje ili razgovor o tome, pred svima njima je velika borba, prepuna izazova, dilema, nedoumica … Veliki broj nas sigurno nije mogao ni pretpostaviti kako mukotrpan put, pun prepreka i strahova, slijedi pred parom koji krene u tu borbu. O svemu tome svjedoči i predstava 64, koju je po tekstu Tene Štivičić režirala Alisa Stojanović, a izveli su je glumci beogradskog Ateljea 212. U ovoj predstavi razotkriva se intima jednog bračnog para, koji pokušava ispuniti i lična očekivanja, ali i ona koja mu nameće društvo. Zato i pitanje svima nama na kraju ovog komada, koliko živimo svoj život, onaj koji mi želimo, a ne koji se od nas očekuje? Vještom rediteljskom palicom Alisa Stojanović nas vodi u svijet žene, njene intime, njenog mjesta u svijetu, o tome kako se svijet odnosi prema njoj i o tome kako se ona odnosi prema svijetu. Priča je to, dakle, i o identitetu žene, ali i o našim roditeljima, o starima uopšte. Kroz odnos glavnih junaka, Eve i Danijela s roditeljima, a oboje su bolesni, jedno ima rak, drugo dijabetes, ova predstava na neki način postavlja i pitanja kakav je naš odnos prema bolesti, prema starosti?!Imamo li empatije i za ove ljude? Ili smo u ljudskosti zakazali i na ovom polju?
U ovoj predstavi nema scenografije. Glumac je na sceni sve, pa i ta scenografija. Scena je crna, mračna, sumorna, baš kao što je i siv kostim glavne junakinje ili život kakav živi. Čitava predstava odvija se na kosoj bini, koja i simbolički tako poručuje da sve može vrlo brzo otići u ambis. Dovoljan je samo jedan pogrešan korak. Rekvizita u ovom komadu su tijela glumaca, nema nekih prikrivenih simbola, sve se riječju kaže. S toga je ova predstava za glumce izuzetno naporna, zahtjevna, prije svega jer je izrazito verbalna. Veliku količinu teksta izgovore tokom njenog trajanja, posebno glavna glumica Hana Selimović, koja i nosi ovaj komad svojom energijom, strašću i znanjem. No nisu zanemarljive ni ostale uloga, jer svaka na svoj način nadopunjuje ovu naizgled jednostavnu, a opet višeslojnu predstavu.
Piše: Danijela Regoje
Foto: www.atelje212.rs