Sinoć (19.11.2021.) je odigrana predstava Ateljea 212 iz Beograda „64“, autorice Tene Štivčić u režiji Alise Stojanović.
Predstava je izvedena, dvorana Doma kulture bila je puna, niko nije napustio predstavu, Hana Selimović koja je u predstavi tumačila suprugu kojoj ne uspijeva da zatrudni, je briljirala tokom cijelog igranja predstave „64“, dok je njem partner muž, više griješio u tekstu nego na nekoj od prvih proba, ali je predstavu odigrao muški do kraja, i izdržao, zato čestitka i njemu.
Bilo je tu još likova koji su odlično odradili svoj glumački posao kroz sporedne uloge, a moja zadaća za ovaj broj Biltena Sureta bila je izvještavanje sa Okruglog stola. Imao sam prijatan osjećaj da ću obaviti dobro svoj novinarski zadatak, glumci će biti nadahnuti za priču nakon sjajne predsatve, Dževdet Tuzlić, moderator Okruglog stola na Suretima u Brčkom će majstorski napraviti uvertiru za početak razgora, i to je to. Ali, međutim, mudrost kaže „Čovjek snuje, Bog određuje“.
OKRUGLI STOL NAKON PREDSTAVE „64“ NIJE ODRŽAN
Odmah nakon informacije da neće biti Okruglog stola meni su se po glavi počeli motati vakseri i antivakseri, ljudi iz sjene koji još od obnavljanja Festivala teatra u Brčkom 2002. godine pokušavaju da ovaj najjači festival teatra i umjetnosti u regionu uopće, miniraju, zgaze i unište, i moj novi polugodišnji crni mačak zelenih krupnih očiju Mesi, kome sam jutos zaboravio dati pripadajuće mu pileće džigerice, a on je tužno pogledavao za mnom sve dok autom nisam iz dvorišta izašao na asfalt.
„Uredniče, šta ćemo!? Okruglog stola nema, a nekog teksta za Bilten biti mora!?“, upitao sam ja.
„Pa ništa. Napiši nešto o Okruglom stolu koji nije održan“, šeretski se dosjetio Zalihić, ja sam mu čestitao na tome, i po glavi su počele da mi se roje misli kao pčele koje izađu iz košnice i zapute se u nepozanatom pravcu.
Vakseri, to su oni što se zalažu za vakcinaciju protiv korona virusa i ovo sigurno nije njihovo djelo. Onaj ko voli sebe i svoje zdravlje, mora da voli ili makar poštuje i druge, pa tako i Susrete.
Antivakseri!? E ti su zajebani, njima sve živo ide na onu stvar, a situacija u vezi s pandemijom im je došla kao lopta na Ronaldovu desnu nogu koji se nalazi u šesnaestercu, par metara od gola. Koncerni, agenture, bioteroristi, lobiji, vanzemaljci, Vlada iz sjene, masoni, ubačene nevladine i provladine organizacije, mjesne zajednice, fondacije i aktivisti, nezavisni zastupnici i nezavisni mediji, farmaceutski lobiji, MI 16, CIA, MOSAD, Iranci, Turci, Afganistanci, Alžirci, Kurdi, Rusi, Kinezi i Vanzemaljci; valjda nisam nikoga preskočio, zaboravio da se ne naljuti. U finu materinu više, ja sam kriv što još nisam prolupao, ako nisam, a Dušan Kovačević je potpuno u pravu kada njegov lik u predstavi u filmu kojeg tumači genijalni Bata Stojković kaže „Možda niste dobili koga ste trebali, ali ste našli koga ste tražili. Telefon može da pogreši jednom, ali deset puta….“
Ali nemam dokaza za antivaksere, a bez dokaza nemam ništa. Čitam skoro da je neke proteste antivaksera u Beogradu razbijala konjica sa konjanicima i pendrecima koji dosežu do zemlje. Jedan od demonstranata je zamolio da njega zaobiđu i pokazao im plakat na kom je pisalo IZDRŽITE JOŠ KOJI MINUT, SKORO SAM JE SMUVAO,
I onda naravno, pošto su sve stvari, svi naši životi, sve ono što ima smisla i smislene poveznice, smješteni u našoj podsvijesti i pojave se kad ih najmanje očekujemo, vidim i Branislava Lečica … to je onaj čuveni srpski glumac svjetske kvalitete. S njim sam obavio intervju prije šet-šest godina, zatim sam ga zamolio za zajedničku fotografiju jer je lik fascinantan i kao čovjek i kao glumac. Inteligentan, nadnaravno talentovan, radan, odgovoran, pedantan, pravi aristokrata, a jednostavan u komunikaciji, i prirodan je i normalan čovjek, ima svoj stav i ne mari za gomilu, čak se drznuo da razmišlja svojom glavom, i naravno, počela je medijska haranga da je on učinio nešto loše na jednom mjestu dok čovjek ima fizičke egzaktne dokaze i svjedoke da je u tom momentu i danu bio u sasvim drugom gradu, na sasvim drugom mjestu. Ne, ne pričam ovo sad o sebi. Pričam o Lečiću. I neću skinuti njegovu fotgrafiju sa mnom s Fejsbuka. Lečić je bio i ostao gospodin čovjek. A ja, ja trebam lagano kraju privoditi ovaj tekst o Okruglom stolu koji nije održan.
Zašto SUSRETE u Brčkom neko stalno minira, pokušava da razmontira, dokrajči i definitivno ih izbriše iz javnog prostora, javnog mnijenja, iz života, iz naših života. A gdje!? Pa u smrt, ništavilo, besmisao i smeće. A zašto!? Pa zato što Sureti ne razdvaju, nego spajaju, zato što je ovo mitska, dramska, epska i stvarna borba na život i smrt u kojoj nakon teške bitke pobjedu mora odnijeti SMISAO, i zato što su Susreti kulturni biser koji većina teško nabavlja i još teže probavlja, a lažni nakit tako dobro, ali lažno zvuči. I zato što Sureti nisu „mala moja slatki paradajzu, šta smo noćas radili u špajzu“. Sureti su neprekinuta 38. godišnja arhiva smisla, kulturnog traganja i trajanja, a za one koji možda ne znaju da kažemo: sociološki kultura je način življenja, pojedinca, kolektiviteta, čak i cijele jedne civilizacije.
Sureti se nastavljaju večeras novom predstavom, a biće i Okrugli sto. Zato stvarno mislim da je povod za neodražavanje Oruglog stola nakon igranja predstave „64“ u Brčkom bio samo paravan, dimna zavjesa koja je trebala da sakrije pravu nakanu iz sjene, a to je rušenje i kraj Sureta pozorišta-kazališta u Brčkom, Ali „malo morgen“. I ovaj put ste se prevarili, a mi idemo dalje. Naravno, ne odustajete ni vi, jer za dobru bitku treba bar dvoje dobrih ratnika, i vi koji nas rušite jeste dobri, ali mi smo bolji, jer u nama stanuje smisao i svejtlost, a u vama ništavilo i tama.
A i vrijeme je da šaljem tekst za Bilten, dok mačak Mesi čeka svoje jutrošnje sledovanje pileće džigerice. Izgleda kao omanja puma, dlaka mu sjajna i crna, graciozan i nadmoćan hod. I ne boji se.
Piše: Suvad Alagić
Foto: Dejan Đurković