Činjenica na kojoj Susretima pozorišta/kazališta u Brčkom mogu pozavidjeti festivali širom regiona, veliki i mali, sa većom ili manjom tradicijom, okrugli su stolovi kojima se uvijek, nakon odigranih predstava, stavljala tačka na „i“, čime bi se zaokružila umjetnička elipsa „pijane noći“ pune umjetnosti.
Ostaće zapisano da se to jednom nije desilo.
„Partija šaha“ na „64 polja“ ostala je nedovršena.
Glumci se nisu pojavili.
Sada je moguće jedino „šerovati“ vlastite stavove o predstavi „64“ Ateljea 212 iz Beograda.
Iako vjerujem, da će biti nemali broj onih, kojima je razlog njihova odustajanja od učešća na Okruglom stolu, bitniji od same predstave.
Šta će reći Tena Štivičić, koja je, poput Anje Šovagović Despot, odrastala u ozračju misli i djela vlastitoga oca zagledanog u umjetnost? U umjetnost pisanja, pa i dramskih tekstova, koju stazu je izabrala i za vlastitu umjetničku potvrdu.
Potvrdu koju je, na korak od sticanja akademske titule na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, dobila baš na daskama Ateljea 212, kada je njena drama „Dvije“ doživjela praizvedbu. A kad te igra Atelje, onda si visoko na ljestvici vrijednosti pozorišne umjetnosti. Tada si apsoutno „in“. Još od Mire Trailović, Jovana Ćirilova, Mucija Draškića…
Kako će joj se učiniti „pismo otpora“ pročitano u Brčkom nakon salva aplauza protagonistima predstave „64“ u izvedbi Ateljea 212 iz Beograda i u režiji Alisa Stojanović?
U ovoj drami, Tena Štivičić razotkriva intimu savremenog bračnog para koji se lomi pod teretom očekivanja. Onih vlastitih, iznevjerenih, međusobnih i onih koje im nameće društvo.
Naslov komada kao misaona imenica, kao asocijacija na posvećenike drevne igre na 64 polja. Ali već sama scenografija sugerira kako je riječ o iskošenom pogledu na ljudsku zbilju. Scenom promiču protagonisti koji se obraćaju baš nama, svakom pojedinačno. Svoju sudbinu, razmišljanje ili muku, svaku izrečenu riječ na sceni dijele sa svima. Vlastiti, individualni strah od sebe postaje opštim. Traže odgovor, traže spas. Jer jedino bijeg od istine nije moguć. U rediteljskom rukopisu Alise Stojanović tek su rijetki trenuci kada se dva glavna lika obraćaju jedno drugom neposredno licem u lice, „oči u oči“.
Iako ponekad djeluju kao automati koji izgovaraju bujicu riječi za čije poimanje treba biti dobro potkovan riječima stranog porijekla, stručnim izrazima… te nimalo ne čudi „Rečnik pojmova“ u afiši predstave „64“, njihova rečenica je duboko ljudska, „nesavršena“, osjećamo zareze u rečenici, akteri ne „biflaju“ tekst, već ga proživljavaju.
U tome, tokom cijele predstave duge skoro 120 minuta, prednjači Hana Selimović koja igra lik Eve. Ona u svojoj komunikaciji, ponajviše sa mužem Danijelom, igra ga Miloš Timotijević, ali i sa prijateljicom Belom /Jelena Đokić/, doktorom /Vladislav Mihailović/, sa majkom /Vladica Milosavljević/, te komšijom /Ivan Jevtović/, naprosto fascinira. Njena rečenica je jasna, riječ razgovjetna, doima se kao kakva influenserica važnih misli i osjećanja koja nisu nikakva privilegija malog broja ljudi. Svoju želju za djetetom pretvara u emociju cijelog čovječanstva.
A sve je, u rediteljskom rukopisu Alise Stojanović, svedeno. Svaki lik stiže na scenu u maniru kakvog lika iz animiranog filma. Jelena Đokić to čini stalnom frazom isturene noge i žonglerskog držanja tacne sa pićem, Ivan Jevtović kao kakav „spiderman“ stiže na „kosinu nade“, Vladica Milosavljević i Branislav Zeremski odmjerenom i dostojanstvenom, roditeljskom rječju, savjetima, zaključcima… a glumačkim izrazom koji podsjeća na stare dobre škole glume, daju puni dignitet dramskim situacijama.
Tekst Tene Štivičić moglo bi se nazvati tekstom „nove osjećajnosti“. To je nova generacija savremenih dramskih pisaca koji se hvataju u koštac sa kompleksnom socijalnom i globalnom slikom svijeta, naspram onih davnih, u kojima je istina svijeta sazdana u strukturi duše. Takvo opredjeljenje u zbilji dramske riječi i režije kod Tene Štivičić i Alise Stojanović sretali smo i u drugim prilikama.
A sudbina je tako htjela da ih je spojila, te ukrstila njihova zajednička „otočka“ iskustva vremena i prostora, te omogućila da suštini i oblicima razmišljanja u „balkanskoj krčmi“ dodaju neke druge vertikale. Da nas upozore kako globalna stopa plodnosti nije samo bolest zemalja neoliberalnog kapitalizma. Jer kako je neko već zapisao, činjenica da „otprilike pola ukupnog broja zemalja svijeta ima stopu plodnosti ispod 2,1 što je na nivou obnavljanja stanovništva“ suhoparni je statistički podatak, a pozorište je nešto drugo.
Publiku je ovo drugo dotaklo druge večeri 38. regionalnih Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom.
Piše: Dževdet Tuzlić
Foto: Dejan Đurković