Prirodni ambijent mora, kamena, sunca, masline, smokve ili loze, u dokoličarskim satima i u miru svoje dnevno sobne osame budi u čovjeku osjećaj bajkovitosti. Ljepota življenja u takvom ambijentu u maštovitosti još više dobija neku romantičarsku dozu posmatranja ako je sve to smješteno na nekom otoku. A još ako neko otočno mjesto ima manje žitelja, ugođaj ugodnosti i mogućnosti lamentiranja nad svakodnevnim životnim turobnostima je još veći.
Međutim, svakodnevni život otočkim žiteljima, a naročito žiteljkama, je sve samo ne maštovita romantika koju će remetiti po koji krik galeba ili zvuk sirene udaljenog broda, koji prolazi svojom stalnom rutom ili možda zvuk aviona koji tu ima neki koroidor. Dok muškarci sa otoka stalno odlaze u potrazi za zaradom i to mnogo dalje od nekog blizu otočkog mjesta, žene ostaju vječito da ih čekaju do nekih njihovih poznih dana kada se konačno smire, i kada žele da kraj svoga života dočekaju na svom otoku. Za razliku od svojih muževa otočanke su vezane teškim sidrom koje se godinama i godinama ne pomiče sa morskog dna, već odavno zaraslog u mulju, pijesku ili mahovini.
Da nekom pukom posmatraču otočkih zbivanja koji se tu nađe sedmicu ili dvije da odmara ne bi kvarili osjećaj zadovoljstva i idile ovakvih mjesta tu su reditelji pozorišnih komada da se potrude da maštajući o tom i takvom otočkom životu na drugoj strani pokažu i onu suroviju stranu života u ovakvim područjima.
Usidrene koje su čitavog života upućene na otočku čuvarkuću su lišene svake emocije. Ogrubjele su ne samo u licu koje šibaju bure i morski vjetrovi, sunce i kamen, nego nijemo posmatrtaju sve što se pored njih dešava. Tako nijemo posmatraju i one koji razdragano široko razrogačenih očiju u mjesecima bonace i odmora šetaju pored njihovih kuća u malom otočkom „mistu“, i zavide im na takvom životu.
A one usidrene poput osviještene i razborite Jakovice ni ne primjećuju život koji prolazi pored njih. I ona, a i djeca su oguglali na dolazak njihovog Antonija „Amerikana“, starijeg po, starom dobrom klišeu pomoraca i pečalbara, dvije decenije od svoje supruge. Djeca ga se iz mlađih dana ni ne sjećaju. A ona, Jakovica, je za njegovih kratkih posjeta otoku i kući, ako ih je i bilo u toku četiri decenije dugog pečalbarenja, izgubila svaki osjećaj bliskosti. Komuniciraju kurtoazno na način koji je potpuno indiferentan.
Drama „Usidrene“ je poslednji dio dalmatinske trilogije Elvisa Bošnjaka. Prvi dio ove trilogije dramu „Nosi nas rijeka“, publika u Brčkom je vidjela u izvedbi Kazališta Gavela na XXVIII Susretima pozorišta / kazališta, 2011.godine. Drugi dio „Kašete brokava“ je uvod u priču o usidrenima. Koprodukcija splitskog HNK, Kazališta „Gavella“ i Hrvatske kazališne kuće iz Zadra je kroz ovu dramu, čiju režiju potpisuje Anastasija Jankovska, pokazala jednu univerzalnu otočku priču koja je podjednako bliska i otocima koji su blizu „kontinenta“, kao i onima koji su udaljeni sat,dva ili tri vožnje trajektnom linijom.
Otočka patnja je velika i teško opisiva. Otoci su mjesta relaksacije za nekoga ko ne razumije sve životne tegobe i kome je sve na dohvat ruke. Ali, iza one idilične ljepote krije se jedna životna surovost. Surovost koja supruge i djecu koja vežu život za otočko područje čini samo strancima u životu njihovih muževa i očeva. Ili obratno. I ako se nisu vidjeli po koju deceniju sve usidrene su im ledena i zaustavljena pogleda otvarale vrata od svoje kuće. Međutim, u drami „Usidrene“ jedna žena je odlučila da promijeni taj kod koji ih je decenijama i vjekovima pratio da su ponizne pred svojim muževima. Jakovica u fenomenalnoj izvedbi Anje Šovagović je odlučila da ne pusti muža Antonija koga nije vidjela i koji nije dolazio godinama tek tako u svoju otočku kuću koju je ona podizala. Ovo rediteljsko maštanje kroz lik Jakovice ruši tradicionalne kodove o slijepoj i bezrezervnoj poslušnosti žena i pokazuje značajan korak u njihovoj emancipiranosti. Iako muževi redovno ili nerodovno šalju neke šolde, one ipak postaju samostalne i osviješćene i u tom životnom i ekonomskom smislu. Na taj način one su sinonimi za emancipatorsku ulogu žena i njihovu borbu za popravljanje svoga položaja i udjela u društvu. Čak i više su to nego ine emancipatorke, koje to rade iz luksuza velikih urbanih mjesta, koje ne trebaju da čekaju kada će naići neki trajekt ili trabakul i odvesti ih do prvog mjesta na kopnu koje će im pružiti zadovoljenje neke liječničke ili druge životne potrebe.
Ansambli koji su „Usidrene“ radili kao koprodukcijski projekat su se smjelo i hrabro upustili u scensku avanturu nastojanja da razbiju određene tabue koji decenijama opstaju u „malom mistu“, a tiču se „Penelopa koje strpljivo godinama čekaju svoje Odiseje“ da se vrate kućama. Kada se vrate kao iznemogli starci djeca ih uopšte ne poznaju, a supruge su komunikacijski jako udaljene od njih. Predstava na najljepši način, uvjerljivo i scenski zanimljivo i intrigantno, kazališno, ohrabruje sve žene u svom naumu da skinu okove sa tradicijskog poimanja relacija dvoje supružnika, pru čemu žene uvijek nose glavni teret u svakom smislu.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković