Da ništa Saša Anočić u svom kazališnom projektu „GospOUdinNOUbadi“ nije uradio vrijedno, a uradio je mnogo toga scenski prihvatljivog, već da je samo uspio da makar na kazališnim daskama dovede u situaciju kao pobjednika malog, običnog čovjeka, uradio je mnogo. A Anočićev mali čovjek koji se bori protiv besmisla, nihilizma, pobjeđuje sve te „prikrivene“ protivnike samim tim što nije ušao u hobotničku mrežu priče o traganju za onim čega nema (smislom), već je ušao u borbu koja treba da mu obezbijedi, makar, život dostojan čovjeka. Njegovom junaku nisu potrebni sjaj i luksuz, već ono što treba običnom ćovjeku: posao, porodica i stan. Za sve to se, uprkos nastojanjima lokalnog „tajfuna“ i čitave mreže njegovih pomagača, izborio Anočićev glavni junak. Jer, Anočić besmisao ismijava do krajnjih granica. Zbog toga i u kazališnoj predstavi pobjeđuje mali čovjek sve te negativnosti. Jer, makar ne površinu izbacuje sintagmu o besmislu borbe protiv takvih pošasti društva. Za početak i otrežnjenje i to je dovoljno.
Priznanje malog čovjeka na kraju balade, da je sva borba protiv hobotnice nihilizma i kriminala koji se rade pod okriljem države besmislena, nije poraz nego pobjeda. Jer, daje uputstvo svima ostalima koji imaju slične probleme i koji su sočeni sa otkazima na poslu, sa nastojanjima moćnika koji su preko noći stekli tu moć da im oduzmu njihove stambene prostore, budući da su „pikirali“ upravo tu lokaciju da bi gradili određene velike stambeno poslovne centre, koji su samo pokriće za pranje novca, da ne postupau na isti način. Pri tome se mogu služiti identičnim sredstvima koji ma se služi i „Gospodin Ništa“ (Karlo Bernik). Od početne nesigurnosti u sudaru sa onima koji djeluju nasilno, do pretvaranja njihove moći u karikaturalnost i ismijavanje na način uličnih mangupa je najefikasniji način takve borbe. Brzo glavni junak prihvata i odobrava predočeno mu tumačenje navodne opravdanosti činova koji mu oduzimaju najnormalnije životne potrebštine ili ga nastoje lišiti toga. Pretvarajući se da razumije sva nastojana hobotničke organizacije, zapravo, on na grotesktan način razotkriva njihove namjere i ciljeve.
Drugim riječima, kada se neko, ko se krije iza državne administracije i „gospodar je života i smrti“ malog čovjeka zaklinje u zakonitosti i principe koje mora sprovoditi, upravo tada čini najveći kriminal i pokušava da na najgori mogući način zabašuri stvarnost koja je neumitno protiv njega. Ali, je i protiv malog čoveka, jer mu sprečava život traženog dostojanstva.
EXIT-ova predstava, koja je izvedena poslednje takmičarske večeri XXXVII Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom, kroz priču o „Gospodinu Ništa“ razotkriva pogubnost svih nusprodukata modernog tehnološkog doba koji su, upravo, protiv malog čovjeka i njegovih svakodnevnih potreba. U scenskoj priči o administrativnim zavrzlamama koje su usmjerene direktno protiv običnog čovjeka i njegove želje za dostojanstvom života i provlači se kao lajmotiv i priča ostavljene djece, odbjeglih muževa, zapuštenih starica, otetih stambenih prostora, ugrađivanja svih povezanih u lanac otimačine, oslobođenih od procesuiranja svih koji su uveli u život pravila prevare i krađe, a posebno besmislenost borbe Davida sa Golijatom.
Posebno zanimljivo je to što je u predstavu umetnut, kroz pjesmu Indexa „Da sam ja neko“, opservirajući prostor što bi to u trenucima da dobije „pet minuta vlasti“ uradio mali obični čovjek. Kako bi razriješio probleme u društvu? Upravo bi prvo pošao od pitanja socijalno egzistencijalnih problema svih ljudi koji kubure sa tim kvalitativno životnim elementima. A poslije bi se na to nadovezalo na neke „velike državne stvari“.
Predstava je i rediteljski i glumački osmišlljena veoma hrabro i smjelo, i na površinu gledateljstvu daje mnogo mogućnosti da razmišlja kako riješiti svoje životne probleme, koji su upali u kandže administracije. Konstatovane besmislenosti borbe protiv svih tih nusprodukata jednog zarobljenog društva, a i zarađeni zatvor, samo očovječuju čovjeka i dovode do njegove konačne pobjede.
U predstavi, pored Bernika, maestralno igraju i Domagoj Ivanković, Jasmin Novljaković, kao i sam autor teksta i reditelj Saša Anočić.
Piše: Srđan Vukadinović
Foto: Dejan Đurković