Bićanić o predstavi „Žene u crvenom“: Pobuna obespravljenih i zaboravljenih

U drugu polovinu XXXVII Pozorišnih/kazališnih susreta u Brčkom uvelo nas je Hrvatsko narodno kazalište iz Osijeka, dramom „Žene u crvenom“, podnaslovljenom kao komedija, a praizvedenom još 2013. godine u koprivničkom Ludens teatru. Autor je Davor Špišić, rođen u Osijeku 1961., scenarist, prozaik, dakle pripovjedač i romansijer, ali i dramatičar koji je ostavio trag u hrvatskom teatru. Predstavu je režirao njegov, po godinama, gotovo vršnjak, Damir Mađarić /Koprivnica 1959./, on također piše za pozorište, dosta prevodi i svakako nije ime nepoznato u kazališnom miljeu, a u osječkoj predstavi, osim režije, potpisuje i scenografiju i kostimografiju. Četiri su glumice u igri, po vremenu izlaska na scenu i ulogama koje im je namijenio autor to su: Anita Schmidt, kao Tamara, žena letačica, Nora, žena s pjenom na usnama, igra je Petra Bernarda Blašković, Antonija Pintarić u roli Dinke, žene istjerivačice i Anđa, žena u represiji, uloga je to Ljiljane Krička Mitrović. 

Ono što povezuje junakinje ove crnohumorne, ponekada i grotesci bliske kazališne storije, sudbina je jedne porodice o kojoj možemo čitati svakodnevno na stranicama novina, u rubrici o ovrhama. Naime, majka Tamara i kći Nora nisu više u stanju otplaćivati dospjele rate za stambeni kredit i prijeti im neminovna ovrha, odnosno oduzimanje stana u kojem žive. Da bi to spriječile, Tamara, nekada stjuardesa koja pamti i „sretne dane“ odluči se na otmicu bankovne činovnice koja se pojavi na vratima kako bi najavila ovrhu, ona je ujedno i kći vlasnika banke, a sasvim slučajno, na vlastitu inicijativu, u sve se uplete i nespretna policajka, kojoj također prijeti otkaz na poslu zbog dobroga srca – ona naime, ne može provoditi strogu dresuru nad povjerenim joj psima, belgijskim ovčarima, koji su njezni jedini ljubimci i svjetlo u životu! Kći Nora, s druge strane, također je bez posla već deset godina, otkaz je dobila u pivovari nakon što se je viljuškarom zaletila u gajbe piva zbog nesretne ljubavi – ne treba ni naglasiti da se cijelo vrijeme ne odvaja od boce piva, njezinog jedinog zadovoljstva …

Četiri tako sudbinom povezana ženska lika u središtu su tog Špišićevog komada, vođenog cijelo vrijeme na toj tankoj granici lagane komedije, ne bez crnohumornih nota, možda i izleta u grotesku, sa dosta satiričnih žaoka uperenih prema društvu u kojem živimo i koje dopušta da se takve, prave male drame, događaju tu, oko nas. Sve nas u predstavi upozorava da nam se tako nešto može dogoditi, a da to i ne slutimo, pozornica nas uvodi u njihov skromni život čak i malim scenografskim naznakama: prozor je raštiman, ne da se zatvoriti, stalno je propuh, mati donosi „second hand“ karanfile jer su u pola cijene, frižider je gotovo prazan – tako živi današnji prekarijat, uz stalnu prijetnju ovrha i iseljenja iz vlastitog stana zbog nemogućnosti otplate pristiglih rata. Negdje pred sam kraj, Tamara, koja cijelo vrijeme vodi igru i sigurna je da će, makar i u tako bezizlaznoj situaciji pronaći izlaz, izgovara kraći monolog, krik i vapaj malog čovjeka koji se pobunio i odlučio moćnicima sve skresati u lice: „Vani je sranje. Narod je gladan, a glad je opasna, to znaju i najgluplje vlade. Ta đubrad još oklijeva, još se zadovoljavaju time da nas istjeruju iz jadnih stanova, deložiraju i cipelare pred kamerama i tabloidima, ali već sutra će nas i u logore trpati zbog dugova. Barem jeftinih lokacija za logore imaju: sve te šoping hramove koji zjape prazni, propale sportske dvorane i velebne stadione … Sve će to oni koliko sutra napuniti jadnim narodom, a vlasnicima lokacija još isplatiti poticaje. Pa ova će zemlja samu sebe požderat od pohlepe. E ne dam! Možda sam matora, ali ja ću se boriti, dok ide. Ovo mora završit na barikadama i s krvavim glavama, nema druge.“

Špišić, ali ni Mađarić, kao redatelj, ne grade predstavu na tom tragu, na pobuni potlačenih i prezrenih, oni samo ovlaš dodiruju temeljni problem, navješćuju ga, ali ne razrađuju, ne ulaze u njegovu suštinu, zadovoljavaju se tek komikom i pokojom situacijom kojom ga detektiraju, u najboljem slučaju sve prepuštaju glumicama na kojima je lavovski dio posla da iznesu sve ono prikriveno i nedorečeno u samom dramskom tkivu i njegovoj inscenaciji. A mogla je to biti punokrvna, žestoka satirična tragikomedija koja nikoga ne bi mogla ostaviti ravnodušnim.

Piše: Mladen Bićanić

Foto: https://hnk-osijek.hr/