Ni predstavu „Arzamas“, u produkciji beogradskog Zvezdara teatra, publika nije mogla da vidi na pozornici XXXVII Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom, u srijedu 25. novembra 2020. godine. Producent ove predstave je obavijestio Direkciju Susreta, u petak, 20. novembra 2020. godine, da je jedna od protagonistica pozitivna na Covid 19. Tako da će ovu predstavu vjerna festivalska publika moći da vidi na snimku koji će biti emitovan na HIT televiziji, koja svakog dana od početka Susreta emituje snimak predstave koji je snimljen predhodne noći u sali Doma kulture ili snimak koji su dobili od producenata.
Često se o stvarima koje djeluju poznato i ne razmišlja puno. Računa se da su dobro znane sa svim svojim manama i prednostima. I nekako kao da se o tome i ne razmišlja dok ne dođe trenutak suočvanja sa njima, a onda se shvati da se nemoćno u sudaru sa istima. Da se zapravo, koliko su se do juče činile poznatima u trenutku suočenja sa njima, dobrano nepoznate. Da su složenica koju nije moguće razriješiti intuitivno ili kada iste nastupe na scenu životnosti da se stvara jednačina sa mnogo nepoznatih. Tada počinje da se javlja vjera o milosrdnim „čudima“ nekih iracionalnosti.
Upravo o dva kraka nepoznatoga, koji toliko djeluju poznato, sreći i smrti, govori predstava „Arzamas“ Zvezdara teatra iz Beograda, koja je nastala po tekstu i dramatizaciji Ivane Dimić, koja je inače za roman sa ovim naslovom dobila prestižnu NIN-ovu nagrau (2016).
Priča se bazira na vlastitom iskustvu autorice koja je svoju majku oboljelu od demencije čuvala gotovo deceniju. Paralelno sa tim pisala je roman „Arzamas“. Sudar dvije krajnosti, sreće i smrti, su njena tema koja provejava čitavim tokom pozorišne predstave. Pri tome, pored majke i kćerke u scensku igru, koju veoma osmišljeno kreira rediteljica Ljiljana Todorović, se uključuje i treći lik – Smrt. I taj fenomen je neprestano prisutan u životu svih ljudi. Čini se poznat, ali se nespremno dočekuje trenutak nastupa Smrti. Jer, neposredno prije nastupa smrti ili kada se uoči da se približava neminovno ljudi mu se „obraćaju“ sa vjerom da ipak neće doći, ali i sa ljubavlju i nadom.
Kao što se u trenutku predsmrtnog perioda, koji je iole poznatiji, ljudi obraćaju sa dvije suprotnosti obično pozivajući nekakva milosrdna čuda, tako i Ivana Dimić u svom dramološkom kreiranju scenske stvarnosti suprostavlja sreću i smrt. Te dvije krajnjosti se sudaraju u predstavi Zvezdara teatra kroz svakodnevni život majke koja neumitno odlazi i kćerke koja ostaje usamljena. Da li je u scenskoj radnji sreća to što su u svakodnevnom životu obje potpuno same, i to tako što majka ostaje veći dio dana kući sama, a kćerka svoju usamljenost iskazuje kroz ljubav prema majci? I u tako teškim trenucima rastajanja dvije osobe koje su vezane biološkim i pupčanim vrpcama ostaje jedan fenomen koji će pobijediti i smrt i sreću. A to je ljubav. Ona je temelj čovjekovog postojanja. Za mnoge razloge koje čovjek čini tokom svog života ,nalazi se opravdanje u ljubavi. Bez obzira jesu li ti događaji proizvodili i izazivli radost ili tugu, ushićenje ili potonuće. Ali, uvijek ljubav pobjeđuje sve svoje protivnike. Nastojanja protivnika ljubavi da je pobijedi su kratka i prolazna, a pobjede ljubavi su vječne. Tako i u predstavi ljubav u smrti majke će pobijediti. Majka neumitno odlazi, a kćerka igra tango sa istom tom Smrti. Ali, ljubav prevlađuje, jer je jača od smrti.
I u romanu i u predstavi autorice nastup smrti donosi sreću. Jer, oslobađa smrtnika usamljenosti. U tu svrhu je u scenski čin umetnuta i legenda o sićušnoj providnoj meduzi irukandži. To malo sićušno biće živi usamljemo u nepreglednim okeanskim dubinama, naseljenim bujnim biljnim i životinjskim svijetom. Toliko je usamljena da se i sama oplođuje. Njen ujed je smrtonosan za sva bića sa kojima dođe u dodir. Ali, prilikom dodira drugoga ona i sama ugine. U tom momentu i malu meduzu smrt spašava od usamljenosti.
Autorski tim ove predstave je donio na scenu dosta toga nepoznatog o fenomenu o kome se nije puno razmišljalo za života, i koji se stavljao pod tepih. Ono što se može vidjeti u glumački izvanrednoj predstavi je savršena teatarska mudrost. Ona se ne mora odnositi samo na likove u predstavi, već poziva na upozorenje i smirenje svakog čovjeka pred nastupom toga teškog čina kao što je smrt. Bez obzira koliko se lično vezano za onoga ko odlazi.
Prateći ovaj komad, dobija se osjećaj za realnost. Jer, čovjek se puno osilio u svojim životnim i hedonističkim stanjima da je izgubio taj osećaj. Ne vidi na pravi način svijet i svoje mjesto u njemu. Čini mu se da sve može i da mu je sve dopušteno. Tako opijen sobom srlja kroz život i vremenom upada u kandže usamljenosti. Rezigniran takvim stanjem i ne razmišlja o sreći, a kamoli kako se suočiti sa fenomenom smrti kada se približi. Međutim, bez obzira ko odlazi, a ko ostaje, treba svakim danom otkrivati nepoznato. A kćerka u predstavi svakim danom kako bolest majke više i više uzima maha, otkriva ono nepoznato u produbljivanju svoje usamljenosti, a to je sreća. Ljubav i sreća su ključ rješena i enigme nepoznatog o mnogo čemu.
Rediteljsko umijeće i glumačke kreacije svo troje protagonista u predstavi „Arzamas“ su dočarale potrebni i čisti doživljaj shvatanja jednog fenomena, toliko poznatog na prvi pogled, a u suštini duboko nepoznatog. Posebno su scenski akcentovali sreću i ljubav kao nešto što ljude spaja i što priču o smrti izdvaja. Naravno, kolorit priče o majki i kćerki je uvijek potkovan iskustvom koje svaki pojedinac nosi sa sobom, i u sebi. Čar predstave autorskog dvojca Dimić-Todorović je što je pokazao jednu od mogućih varijanti suočavanja sa nepoznatim.
Glumačku ekipu ove predstave čine: Branka Petrić (Majka), Nela Mihailović (Kćerka) i Milan Lane Gutović (Smrt).
Piše: Srđan Vukadinović