Iako glumci Narodnog pozorišta u Sarajevu nisu imali priliku lično gostovati u Brčkom, kao i njihove kolege iz nekoliko drugih pozorišta iz regiona, novinari Biltena Pozorišnih susreta pronašli su način da sa njima porazgovaraju o predstavama, pozorištima, njihovim razmišljanjima i stavovima o statusu umjetnosti i pozorišta danas, ali i brojnim drugim temama. Našem pozivu ljubazno se odazvala i prvakinja drame Narodnog pozorišta Sarajevo Ejla Bavčić Tarakčija, a zahvaljujući modernim načinima komunikacije sa nama je podijelila svoja iskustva tokom pripremanja predstave „Balkanski špijun u Sarajevu“ ali i nekim drugim temama koje su se nametnule tokom online razgovora.
Adaptacija drame “Balkanski špijun” prvo je izvođenje jednog Kovačevićevog teksta na daskama Narodnog pozorišta Sarajevo. Kako je bilo pripremati se za predstavu? Da li je bilo nekih posebnih izazova?
Ne bih rekla da je “Balkanski špijun” bio poseban izazov. Svaka uloga je izazov, pa tako i ova. Pripremanje za svaku ulogu je poput pronalaska prijatelja sa kojim možete razmjenjivati najdublje tajne.
Kontekst predstave „Balkanski špijun u Sarajevu“ nešto je drukčiji u odnosu na original. S obzirom da nam je izvorni svima dobro poznat, kao i likovi u njemu, da li je bilo zahtjevno iznijeti Vašu ulogu u adaptaciji smještenoj u Sarajevo, u nekim drugim uslovima nego je to u originalu?
Zapravo, pripremanje za ovu zaista zahtjevnu ulogu znatno je olakšalo to što sam se za nju pripremala u Sarajevu i iz sarajevskog iskustva fenomena o kojima taj tekst govori na, da se ne lažemo, bezvremen način.
Od premijere je prošlo osam godina. Izvodite li je i danas sa istim žarom?
Sa još većim žarom, rekla bih. Bez obzira na broj izvođenja, svaka nova izvedba je priča za sebe. Nekad ste sami sebi bolji, a nekad lošiji. Generalno, s godinama sazrijevate kao osoba, a samim tim i kao lik.
Tema koju obrađuje je jednako aktuelna, kao i prije pet ili deset godina. Znači li to da se nismo pomakli s mjesta?
Dok se krećete sitnim koracima, teško se oteti utisku da stojite na mjestu. Tek nakon što pređete znatan dio puta vidite koliko ste daleko odmakli. U kontekstu našega društva, mislim da će objektivan odgovor na pitanje da li smo decenijama stajali u mjestu ili se naprosto kretali puževim koracima, kao i prema čemu smo se tačno kretali, moći dati tek naša djeca, ako i oni.
Predstavu ste izvodili i u Kalmaru, Štokholmu, Geteborgu i Malmeu. Kako je prihvaćena od tamošnje publike?
Predstava je tamo prihvaćena izuzetno dobro, publiku su uglavnom činili ljudi „našeg“ porijekla, danas ponosni Skandinavci, koji zahvaljujući odmaku stvari vide jasnije od nas, pa su im naše šale možda još smješnije, a naši problemi i naše zablude još bolniji.
Kažu da pozorište ima posebnu magiju i da se ne može porediti sa filmom. Da li je to tačno? Šta Vama predstavlja jedno, a šta drugo?
Iskreno, trudim se da bježim od generičkih izjava. Meni su magični i pozorište i televizija, podjednako kao i kafa sa prijateljima, dobra knjiga, kuhanje zanimljivog jela. Život je magičan, pa je magično i sve ono što ga čini.
Šta Vi lično volite više da igrate, komedije ili nešto ozbiljnije? Šta je bliže Vašem temperamentu i afinitetima?
Najkraći odgovor, samim tim i najtačniji, bio bi da volim da igram sve uloge i da ih ne mogu svrstavati po tipskim kategorijama. Svaka uloga, kao i svako prijateljstvo, priča je za sebe.
Kako radite i djelujete u trenutnoj situaciji? Koliko je izazova pred glumcima i umjetnošću uopšte u ovo pandemijsko vrijeme?
Kao i svi ostali, morala sam prilagoditi život pandemijskim uslovima, što jeste izazov. Svi mi svakodnevno preispitujemo stvari koje su se prije podrazumijevale (da li koristiti javni prevoz, da li sam kihnula zato što sam zaražena ili jer sam koristila previše bibera … i još puno sličnih i puno težih pitanja prije nam nisu oduzimali vrijeme ni energiju). Ali, za odgovornu, empatičnu osobu, svaki izazov je podnošljiv.
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković/Susreti/Arhiva