Imali smo veliku čast uraditi intervju sa scenografkinjom i kostimografkinjom, damom koja je 2017. proglašena Ženom godine u kulturi, takođe sa nekim ko je bio na čelu Narodnog pozorišta u Sarajevu i ko je znalački ispisao nove njegove stranice, sa nekim ko je predodređen da širi ljubav gdje god da se pojavi, neko ko posjeduje ono što se jedino danas ne može kupiti novcem, a to je ogromna harizma, koja u nama budi osjećaj da se sve može i da nije ništa nemoguće, neko ko je sinonim za gracioznost, neko ko u nama budi veliko strahopoštovanje, neko ko u nama otvara mnoštvo pitanja, kojim se ne vidi kraj, neko ko je ogromna inspiracija i vodilja na bosanskohercegovačkom prostoru, a to je sve i mnogo, mnogo više, Marijela Margeta Hašimbegović.
Radeći na predstavi, pod nazivom “Balkanski špijun u Sarajevu” u izvođenju Narodnog pozorošta iz Sarajeva, kao kostimografkinja i scenografkinja kroz kakve ste okolnosti prolazili, sa čim ste se suočavali? Iz priloženog se uočava da je vrlo zahtjevan pozorišni komad, kako ste sproveli svoje ideje, pošto ste zaduženi za dvije oblasti koje su, može se reći, “srce pozorišta”?
Priča našeg ‘Balkanskog špijuna u Sarajevu’ u maestralnoj adaptaciji i režiji reditelja Sulejmana Kupusovića povezuje aktuelno vrijeme kroz komični i tragični prikaz slike društva kojeg živimo sa zarobljenim emocijama koje oslobađaju vrijednosti i kvalitetu života prije 90-tih. Priča raspiruje moći unutrašnjih demona koji uništavaju čovjeka kroz presjek režima koji je sklon traženju unutrašnjeg neprijatelja. Upravo ovo sukobljavanje i kontrast bili su prve poveznice sa osmišljavanjem vizuala predstave kojoj smo udahnuli sivu gamu i zemljane tonove koje su odraz jednoličnosti i mrtvila društva. Koloritni krik izveden kroz kostimografiju, okačeni rekvizit Titove slike, naglašava grotesknu priču, jer pitanja i problemi moraju biti izdvojeni, naglašeni kako bi publika percipirala poruku koju donosimo. Kada senograf istražuje tačnost svog scenskog rješenja, istinu treba tražiti u samoj psihologiji komada, naravno uz umjetničko-tehničke vještine zadovoljenja igrajućeg mizancena. Kostimografija uokviri karakter lika i postaje alat za glumačku interpretaciju. Posebnost rada na ovom projektu leži u činjenici uvijek kvalitetne umjetničke saradnje sa rediteljom Kupusovićem i sa sjetom se sjećam inspirativnih umjetničkih razgovora koji su iznjedrili mnogobrojne scenografije i kostimografije. Rad na ovoj predstavi bio je i posljednji, i zato za mene sjećanje na ovu predstavu donosi žal za vremenom teatra kojeg je zagovarao Kupusović, kojeg sada više nema.
Da li se možete prisjetiti, na kojoj ste pozorišnoj predstavi najduže radili, koji ste kostim najduže osmišljavali i pronalazili rješenje za scenu i kostime? I na koncu, pošto se bavite vrlo kreativnim radom, gdje pronalazite inpiraciju za svoj rad? Da li su to, možda, umjetnici preko granica?
Izvrsnost sinergije između scenografa i kostimografa u jednoj osobi je snažna jer vizualnost predstave treba objediniti jedinstvenim rukopisom. To je naravno i umjetnički izazov i svakako predstavlja složenost u tehnološkom smislu. Zahvaljujuči svojoj dobroj organiziranosti uspješno sam okončala brojne predstave kroz putovanja zajedničke kreacije scenografije i kostimografije. Uhvaćena u emociji sjećanja na našeg reditelja Kupusovića želim se prisjetiti još jedne zajedničke saradnje. Komedija ‘Hotel za slobodan promet’ u HNK Osijek u kojoj sam ostvarila saradnju kao scenograf i kostimograf upravo u Kupusovićevoj režiji bila je izazov iz više aspekata. Scenografski izazov bila je promjena scene iz sobe u ambijent hotela na prilično maloj sceni u vidljivoj promjeni koju sam vješto riješila. Kostimografija pored brojnih uloga i promjena trebala je zadržati vizual koje naglašavaju komičnost lika i doprinose stvaranju atmosfere. Mislim da je susret sa novim glumcima, radionicama, tehničarima sa mene bio poseban ali i obavezujući. Regionalne saradnje su i vrijeme u kojima ste i ambasadori kulture svoje zemlje.
I kostimi i scena u jednom pozorišnom komadu nose snažnu ulogu. Kako postići taj efekat, čime se Vi vodite u tom poslu? I koliko Vam je to značajno i u privatnom životu?
Prvo vidimo, pa čujemo … Estetika, vizual predstave je prvi kontakt sa publikom koji otvara emociju zadanu pričom predstave. Uspjeli smo kada objedinimo sve elemente jedne predstave u cjelinu. Tužna sam ako čujem da za predstavu kažu: ‘Scenografija je bila odlična, ali ostalo’… Uspješna predstava je ona gdje emocija nepromjenjeno putuje kroz govor i radnju glumca, glumačke odnose, scenu, kostim, dizajn svjetla i svakako rediteljski koncept. Samo takva scenografija i kostimografija koja je u svrsi predstave, a ne neka lijepa nefunkcionalna razglednica spada u red kvaliteta. Poveznica sa mojim privatnim životom leži da u svemu što radim i činim tražim istinu i da odgovaram samo za svoje misli, riječi i dijela. Kroz svoj rad želim donijeti dobrotu i zacijelo biti dobra inspiracija i drugima.
Sa Vama se može otvoriti pregršt tema. Bili ste proglašeni za “Ženu godine” u kulturi. Koji je Vaš stav za tezu – žena u bosanskohercegovačkom društvu? Da li su i dalje u raljama istorije?
Ustaljeni balkanski stereopiti o ulozi žene u društvu su otvorena akutna pitanja sa kojima se suočavaju žene u BiH. Pitanja rodne neravnopravnosti prisutne su u svakom segmentu društva. Kroz svoj profesionalan razvoj nesvjesno sam vodila teške bitke dokazujući svoju kompetentnost. Živimo društvo muških odluka i žene u takvom miljeu moraju raditi mnogo više da bi se dokazale. Žalosno je nekada koliko energije moramo potrošiti na bezrazložna dokazivanja za već dokazane vještine. Kroz život nekako su me stigli svi ‘muški’ poslovi, a ja sam evo dokazala da i jedna žena sasvim uspješno može odgovoriti na brojne zadaće i zahtjeve poslova kojim se bave. Činjenica da sam prva žena direktorica Narodnog pozorišta Sarajevo u 100 godina postojanja potvrđuje ovu činjenicu. Nadam se da neću biti i posljednja.
Vaša biografija je veoma interesantna i inpirativna, završili ste arhitekturu, zatim bili ste i na funkciji direktora Narodnog pozorista Sarajevo … Koja Vam je uloga najdraža i zašto?
Ja pripadam porodici onih koji smatraju pozorište svojom drugom kućom. Moja arhitektura, kao i mnogih drugih arhitekata, pronašla je svoj vanvremenski prostor za kreativan izričaj na pozorišnoj sceni. Govorimo o estetici koja nema kreativnih ograničenja, punoj izazova, koja živi u zadanom trenutku i nestaje kroz vizir sjećanja na djela, dokumentavana da govori o jednom vremenu kroz požutjele skice i fotografija pozorišnog arhiva. Uloga u kojoj smo prepoznali značaj trenutka u kojoj imamo moć mijenjati kolektivnu svijest, individualan odnos prema životu, prostor u kojem pokušavamo učiniti ljude sretnim je primaran za moj umjetnički rad. Svaku od uloga koja mi je došla u susret iskoristila sam kao priliku da djelujem konstruktivno i da pružim svoj doprinos zajednici u kojoj živim i radim. Dakle sve što donosi sreću i drugima, ono što nas oplemenjuje za mene su najbolje i najvažnije priče.
Gdje je danas umjetnost u BiH? Šta je to što bi trebalo hitno izmjeniti i poboljšati?
Dnevne politike narušavaju identitet pojedinca u društvu i na kolektivnom nivou moramo povratiti kulturni identitet nacije. Zamislimo život bez umjetnosti, vremena koje nas odvaja od osnovne emocije koja nas ispunjava i čini tako živima. Moramo imati vrijeme i prostor koji nas inspiriše da zaronimo u svoja osjećanja i živimo svoju ljudskost.
Trenutne politike dovele su do pustošenja institucija kulture u kadrovskom smislu i kako svaku česticu života čine ljudi neophodno je povratiti umjetničke kadrove i osnažiti se iznutra. Neophodno je napraviti sistemske promjene u razumjevanju kulturnih institucija prevashodno onih od državnog značaja (pozorišta, muzeji) , pružiti podršku i lokalnim zajednicima, shvatiti i podržati značaj festivala i drugih kulturnih događaja bitnih za održavanje kontinuiteta umjetničkih vrijednosti. Takva klasifikacija će pomoći i raspodjelu raspoloživog budžeta i na ovaj način možemo obezbjediti neophodan progres kulturnih institucija, slobodnih umjetnika i progres umjetničkih prilika u BiH.
Kažu da plijenite ogromnom harizmom! U čemu je TAJNA?
Čvrsto vjerujem da postoje ljudi sa posebnom svhom postojanja na ovom svijetu. Neki to prepoznaju i žive tu svrhu kao zadaću i smisao vlastitog života. Način kako ja reflektujem svoju energiju prema vani je spontan, prirodan i sa dobrim namjerama. Svoje nenametljivo lično samopouzdanje nosim kao amajliju, nagradu za sva životna iskušenja koja sam proživjela i preživjela i uprkos svemu ostala sam ona koja vjeruje u svako dobro ovog svijeta. Želim biti svjetionik koji će ljude oko mene usmjeriti prema pozitivnom stavu i vjerujem da su to vrline ‘harizme’ o kojoj govorite.
Vaša poruka za nježniji pol …
Danas donesite odluku da živite onako kako vi želite! Zagrlite radosno dan i živite kao da je posljednji. Nemojte raditi kompromise koji će štetiti vašem unutrašnjem biću. Njegujte ono što je u vama i kada se dese oluje, one će proći. Uvijek je neko zlo za neko dobro. Prihvatite lični rast kroz iskušenja i onda će sve biti lakše!
Razgovarala: Anđelka Đurić
Foto: https://ba.ekapija.com/