“Identitluk”, u režiji Tanje Miletić-Oručević, predstava je koja je nastala u koprodukciji HNK Mostar, NP Mostar i Studija za izvedbene umjetnosti u Mostaru. Zrno iz kojeg je izrasla ova predstava jeste zbirka eseja Amina Maaloufa koja se bavi kompleksnošću pitanja identiteta i podsjeća na to da identitet nije jednodimenzionalan fenomen nego slojevita struktura bez obzira da li se radi o identitetu pojedinca ili pak o kolektivnom identitetu. Razumijevanje kompleksnosti pojma identitet, njegove višestruke složenosti, važno je jer stvara predispoziciju da se pojedinačne identiteske razlike posmatraju ne kao problem, već kao prednost u bilo kakvom ljudskom poslu. Jer, ipak, temeljni i bazični identitet svakog pojedinca jeste to što je čovjek, a svijest o tome važna je ukoliko imamo na umu da opšti povijesni civilizacijski progres ne bi bio moguć bez ideje čovjeka individualca koji je imanentan društvu, jednako kako je i društvo imanentno njemu.
Rediteljica je zajedno sa dramaturgom Draganom Komadinom vodila glumce i glumice kroz proces nastajanja pozorišne predstave, pri čemu se ispravnom pokazala odluka da im se da kreativna sloboda koja je od početne tačke, dakle eseja o identitetu, dovela do osebujnih i autentičnih likova koji su nastali iz njihove igre i traganja za likovima. Zbog toga se za Identitluk može reći da je sjajna glumačka predstava, a to je uvijek posebna pozorišna poslastica. Sedam glumaca je u podjeli predstave, a svako od njih uradio je vrlo korektan posao, zbog čega predstava djeluje stabilno i koherentno, bez obzira na različite vanjske okolnosti koje na pozorište neminovno utiču, dakle, iako se zbog pandemije nije igrala mjesecima, predstava je bila čvrsta, a i alternacija u podjeli koja je se morala napraviti iz objektivnih razloga funkcionirala je odlično.
Vrlo jednostavno struktuiran siže također je pomogao glumcima da se osjete sigurnim u onome što rade, a to znači da imaju otvoren prostor za glumačku stvaralačku kreativnost, da na više nivoa budu autori svojih likova. Rezultat toga je da je bh. teatar u Identitluku, nakon dugo vremena, dobio predstavu u kojoj se može vidjeti glumac u svojoj igri, angažiran svim glumačkim sredstvima, unutra, u predstavi, ne izvan nje, ne pored nje, ili s mikrofonom iznad nje. Glumac koji osjeća da je svoj na svome ima savršene uslove da pokaže svoj glumački zanat i svoj glumački talenat. A onda nastaje teatar koji najrazličitija publika iskreno doživljava, onaj teatar koji pripada svima koji pristaju na pozorišnu igru. Takav teatar ima smisla i za njim uvijek ima potrebe, jer je nenametljiv, jednostavan ali konkretan. Identitluk se bavi velikom, važnom i ozbiljnom temom, ali nijednog tretnutka se na sceni nije pojavilo ni zrno patetike, niti se igdje dogodilo lamentiranje nad sudbinom posvađanih naroda i narodnosti. To je velika pobjeda, jer u godinama koje su prošle u bosanskohercegovačkom smo se pozorištu nagledali raznih angažiranih i pseudoangažiranih predstava. Ono što je velikom broju njih zajedničko, ono što se može uzeti kao stalno prisutna estetska komponenta takvih predstava jeste to da su one opća mjesta i ništa više od toga. Opće mjesto podrazumijeva prazninu, onu o kojoj je nemoguće čak ni misliti, a Identitluk je predstava koja je daleko od praznine zahvaljujući sjajnim ulogama koje su ostvarili Jelena Kuret-Kordić, Dražen Pavlović, Nedim Malkočević, Ivan Skoko, Ivo Krešić, Ajla Hamzić…
Piše: Kemal Bašić
Foto: Dejan Đurković