Glumci Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banja Luke otvorili su 37. Susrete pozorišta u Brčkom i vratili su nas, kako i predstava nosi naziv u zlatno doba u kome se krije rađanje pozorišne umjetnosti. Predstava “Zlatno doba” pod rediteljskom palicom Željka Stjepanovića, podsjeća nas na tu davnu 1930. Šta se tada dogodilo u gradu na Vrbasu – Banja Luci i zašto je ta godina značajna danas?
Te davne 1930. godine Banjaluka je dobila pozorište, muzej, biblioteku, Banski dvor i mnoge druge institucije, te je od jedne bosanske kasabe počela da dobija konture modernog grada.
Koliko je tadašnja vlast odigrala ulogu u osnivanju Narodnog pozorišta, a kako sadašnja vlast utiče na njegov opstanak. Postoje li razlike i ako da, koje su?
Da bi ojačao i pokrenuo najsiromašniju banovinu, ban Milosavljević gradi škole, biblioteke, muzeje, puteve, bolnice. Prva institucija koju je izgradio bilo je pozorište. To je potez tadašnje vlasti na koji bi se trebala ugledati i današnja vlast. Obrazovanje i kultura su glavni pokretač jednog društva. Mudra i pametna vlast obrazuje, oplemenjuje i opismenjuje svoje građane te konstantnim ulaganjem u školstvo i kulturu gradi budućnost naroda i države.
Šta je još urađeno za tih devedeset godina postojanja Narodnog pozorišta? S obzirom da je drama zasnovana na istorijskim događajima, može li se izdvojiti još neki interesantan podatak za naše čitaoce?
Tokom 90 godina svog postojanja Narodno pozorište Vrbaske banovine promijenilo je mnogo naziva i država, ali je sve vrijeme vrijedno služilo pozorišnoj umjetnosti. Kroz ovu instituciju prošli su mnogi vrhunski umjetnici, između ostalih Vjekoslav Afrić, Dobrivoje Radenković, Vlado Zeljković, Mira Banjanin, Žiža Mažar, Boris Kovač, Adem Ćejvan, Dragan Jovičić, Seša Vukosavljević i mnogi drugi. Ovo pozorište od svog osnivanja nije pripadalo samo gradu Banjaluci nego i široj regiji. Počelo je sa radom kao Narodno pozorište Vrbaske banovine, pa Narodno pozorište Bosanske Krajine, zatim Krajiško narodno pozorište a danas je Narodno pozorište Republike Srpske. Danas ansambl Narodnog pozorišta broji preko 30 zaposlenih glumaca.
Izjavili ste da “praveći pozorište, pravi se dobra i kvalitetna država”.
Kraljevina Jugoslavija imala je ozbiljan i kvalitetan pozorišni život, SFRJ je takođe imala ozbiljan plan i viziju razvoja pozorišne umjetnosti, samo u BiH su poslije II svjetskog rata izgrađena brojna pozorišta, kao npr. 1949. godine u Tuzli i Mostaru, 1950. godine u Zenici, Pozorište mladih u Sarajevu, 1955. Kamerni teatar u Sarajevu i Dječije pozorište u Banjaluci. Sada je na nas red da kvalitet pozorišnog života podignemo na viši nivo. Da li ćemo to i uraditi, ostaje da se vidi …
Kako su kultura i prosvjeta temelji svakog društva, koliko se ti temelji njeguju u ovom vijeku, vijeku gdje je tehnologija uznapredovala i preuzela primat u kreiranju ljudske svijesti?
Pozorište opstaje već 2000 godina i dok god je ljudi, priča i pričanja ono će i dalje opstajati. Živa riječ sa scene je nezamjenjiva.
Predstava je premijerno i izvedena 18. oktobra ove godine. Kakav je utisak ostavila na banjalučku publiku, s obzorom da je Narodno pozorište tu nastalo, tačno prije 90 godina?
Predstava je ostavila snažan utisak na publiku, ne samo zato što je to priča o nastanku Narodnog pozorišta već i priča o Bosni toga vremena.
Razgovarala: Anđelka Đurić
Foto: Dejan Đurković/Arhiva Susreta 2018.