Među 24 glumca koji igraju u predstavi „Zlatno doba“ svoje mjesto i ulogu pronašao je i glumac Aleksandar Runjić. Svi zajedno idu putevima onih prije njih, a otvaraju nove glumcima koji tek treba da dođu.
Predstavu „Zlatno doba“ Željko Stjepanović je stvorio s namjerom da obilježi 90. rođendan Narodnog pozorišta Republike Srpske. Ima li, po Vama, boljeg načina da se obilježi deveta decenija pozorišta od predstave ovakvog kalibra?
Postoji još mnogo divnih umjetnosti i načina da se obilježi ovako nešto. Meni lično je naravno najdraža pozorišna. Ona omogućava da se uživo uživa u atmosferi tog doba, od početka do kraja. Pozorište nam omogućava da osjetimo i vidimo šta se tu zapravo dešavalo i ko je odgovoran za to blago koje danas imamo, odnosno pozorište. Hvala im na tome!
Predstava obiluje istorijskim činjenicama, ali postoji tu i druga dimenzija koja omogućava svakom liku ponaosob da dočara određene emocije ili pošalje poruke publici. Šta je specifično za lik Sulje koga Vi igrate u ovoj predstavi?
Suljo je čovjek koji živi i vrijedno radi za svoju porodicu, a specifično je to što je prvi put u svom životu ušao u pozorište. Ono ga je sve više i više oduševljavalo, tako da je nastavio da radi u njemu i pomogao da imamo to i dan danas.
Kažu da je „Zlatno doba“ čudo na sceni koje pokazuje ljude koji vole i žive teatar. Prikazuje napredak i razvoj društva u određenom vremenskom periodu. Možete li povući paralelu između teatra u vrijeme tog zlatnog doba i teatra danas, gdje su i kako djeluju teatar i glumci u današnje vrijeme ?
Naravno da je pozorište napredovalo od tih početaka, tako da je velika razlika. Ima raznoraznih predstava, repertoari su raznovrsni i ljudi učestalije idu u pozorište. Svijest o pozorištu za razliku od tog davnog doba je razvijenija, ali može to naravno i bolje.
Da li ste ikada imali priliku igrati predstavu kao što se igraju ovogodišnje predstave u Brčkom? Pozorište treba publiku, glumci trebaju publiku, a publika vjerujem daje dodatni podstrek glumcima da budu najbolji u svojim ulogama. Da li je teško stati pred prazne stolice? Nedostaje li aplauz i reakcija publike?
Nije teško stati pred prazne stolice, ali nije baš to to. Naravno da nedostaje publika, jer bez njih to nije kompletan doživljaj pozorišta.
Pandemija je učinila svoje, osjeti se u svim sferama društva, ali čini mi se da se kultura ipak ne da. Nekako se bori da opstane, ne samo u doba pandemije, nego generalno u teškim vremenima? Kako vi kao glumac gledate na trenutne uslove u kojima živimo i radimo, na sve redukovane aktivnosti i instruirane obaveze?
Teško jeste, ali ako će pomoći da se bar na neki način zaustavi ova nesretna pandemija, nema problema. Mnogo toga neočekivano se promijenilo ali vjerujem da će kultura zauvijek opstati. Opstajala je i u težim vremenima!
Razgovarala: Alma Kajević
Foto: Dejan Đurković